субота, 30. јануар 2010.

Spoljnotrgovinska društva lica (Ekonomija)

SPOLJNOTRGOVINSKA DRUŠTVA LICA

Spoljnotrgovinska društva lica se formiraju tako da se pri njihovom formiranju pre svega ima u vidu ličnost članova. Karakteristično je da se ustupanje nekog dela društva može ostvariti samo ako su svi članovi saglasni. Ovo društvo prestaje sa radom ako samo jedan od članova nije sposoban ili je preminuo, ali dogovorom ostalih članova može da se i nastavi sa radom. Ova društva se osnivaju isključivo ugovorom, i ona nemaju statut kao što je slučaj sa društvima kapitala. Kod njih ne postoji osnivački kapital, postoji kontrola o ulasku i izlasku članova iz društva, u firmi se mora navesti bar jedno ime nekog od članova društva, društvom upravljaju članovi, ali ne postoji poseban organ, takođe mogu upravljanje da povere i nekom drugom. Društva koja su dobar primer za ovu grupu društava su komandintno i ortačko društvo. Što se tiče ortačkog društva, to je društvo koje mogu da osnuju dva ili više pravnih ili fizičkih lica. Oni su u svojstvu ortaka i osnivaju društvo zbog obavljanje određene delatnosti pod jednim zajedničkim imenom. Ortačko društvo za svoje obaveze odgovara svom svojom imovinom. Ono se osniva osnivačkim aktom, koje sadrži sve generalije svih članova, delatnost i vrste uloga u društvu. Pored ovog akta može da postoji i ugovor koji se odnosi na naročito poslovanje društva ili njegovo upravljanje. Ortaci društva imaju obavezu i pravo da upravljaju društvom odnosno da rukovode. Mada može i aktom da bude određeno ko će od ortaka da ima funciju rukovodioca, a da ostali ortaci nemaju pravo da rukovode. Postoje razni načini kao može da prestane sa radom ortačko društvo, može da istekne vreme do koga je planirano po osnivačkom aktu da funkcioniše, ako ne funkcioniše u periodu koji je duži od dve godine, ili nastupanjem bilo kog događaja koji je predviđen osnivačkim aktom. Funkcija ortaka može da prestane i kada je u pitanju smrt ortaka, ili drugim slučajevima koji su predviđeni u aktu. Što se tiče spoljnotrgovinskog komanditnog društva njega osnivaju dva ili više ortaka, pravnih ili fizičkih lica. Društvo se osniva pod zajedničkim imenom, a radi obavljanja zajedničke spoljnotrgovinske delatnosti. Ovo društvo za svoje poslovanje i obaveze odgovara svom svojom celokupnom imovinom. Osniva se osnivačkim aktom, koje sadrži sve generalije svih članova, komplementara i komanditora, delatnost i vrste i iznose uloga koji su uneti u društvo. Komanditor može u društvo da unese novčani i ne novčani ulog, a to može i da bude rad ili neka usluga. Komplementar svoj deo u društvu ne može da prenese bez saglasnosti svih komplementara komanditora, dok komanditor može da prenese svoj udeo, ceo ili njegov deo na drugog , bilo prodajom, poklonom, ili drugim nekim načinom. Komplementar ili više njih vode posao društva. A komanditor to ne može da radi.

Spoljnotrgovinska društva kapitala (Ekonomija)

SPOLJNOTRGOVINSKA DRUŠTVA KAPITALA

Za društva kapitala je karakteristično da je potrebno da se udruži kapital, odnosno njihova suština je udruživanje kapitala. Ova društva nastaju na osnovu ugovora, ali to nije jedini akt spojnotrgovinskog društva kapitala, oni moraju da usvoje i statut. Nakon što usvoje statut, pri delovanju ugovor više nema važnost već je statut onaj koji je važan. Ovo društvo ima propisano koliki je osnivački kapital, odnosno koji je kapital potreban za osnivanje društva. Društvo može da osnuje samo jedno lice, ali je najčešće slučaj da ga osniva više lica. Članovi društva ne odgovaraju za obaveze društva, mada može zakonom da bude i drugačije. Spoljnotrgovinsko društvo ima i svoje organe u kojima i ne moraju da budu članovi društva. Dobar primer za spoljnotrgovinska društva kapitala su spojnotrgovinsko akcionarsko društvo i društvo sa ograničenom odgovornošću. Što se tiče samog akcionarskog društva njegov kapital je podeljen na akcije. Akcionarsko društvo za sve svoje obaveze odgovara svojom imovinom, akcionari ne odgovaraju za obaveze društva. Osim naravno do visine uloga koji je uplaćen u imovinu društva. Društvo se osniva osnivačkim aktom. Pored osnivačkog akta može da postoji i statut, on služi da se njime bliže uredi poslovanje i upravljanje društvom. Postoji otvoreno i zatvoreno akcionarsko društvo. Zatvoreno akcionarsko društvo je ono društvo čije se akcije daju samo osnivačima društva ili određenom broju ljudi. Ovo društvo ne može da vrši upis akcija javnom ponudom, niti to može da uradi na neki drugi javni način. A otvoreno akcionarsko društvo je onda kada se njegove akcije nude javnim pozivom na upis akcija. Društvom može da izda obične i povlašćene akcije. Akcionarsko društvo ima skupštinu u kojoj mogu da se nalaze svi akcionari koji poseduju akcije sa pravom glasa, radu skupštine uvek prisustvuju i članovi upravnog odbora, nadzornog odbora i revizor. Što se tiče društva sa ograničenom odgovornošću osnovne karakteristike su da odgovara za svoje poslovanje svom svojom imovinom. Članovi društva ne odgovaraju za svoju imovinu, osim za iznos koji je unet u imovinu društva. Specifično je da ako se broj članova poveća iznad sto, i da ako se taj broj održi više od godinu dana onda ovo društvo mora da se preformulise u akcionarsko društvo zatvorenog tipa. Ovaj tip društva se osniva osnivačkim aktom, ali pored njega može da ima i ugovor kojim se uređuju neki naročiti vidovi poslovanja i upravljanja. Ulog u ovom tipu društva može da bude i novčan i ne novčan. Ulozi članova društva moraju da budu jednaki, i sve što se ulaže mora da bude u skladu sa osnivačkim aktom. Minimalni kapital kojim može da se osnuje društvo je 500 eura. Udeo članova može da se slobodno prenosi, ali samo ako zakonom ili osnivačkim aktom nije drugačije propisano. Društvo može da prestane sa radom ako je isteklo vreme koje je predviđeno u osnivačkom aktu, ako članovi donesu odluku, stečajem, ili ako nastupi događaj koji je u aktu predviđen za prestanak funcionisanja društva.

Slobodne zone (Ekonomija)

SLOBODNE ZONE

Slobodne zone su posebne pogodnosti koje ima strana roba, njihova osnova se zasniva na tome da se omogućava uvoz strane robe bez carine, ali i drugih obaveza. Država ima posebno izraženi ekonomski interes koji se odnosi pre svega na razvoj domaće privrede, naročito na veću zaposlenost, proizvodnju ali i razvoj saobraćajnica. Slobodne zone su otvorene za strana ulaganja i daju znatne beneficije ulagačima. Slobodne zone se danas u svetu mogu podeliti na dva tipa. Prvi tip je tip potpuno slobodnih institucija, a drugi tip je tip institucija sa ograničenim funkcijama. Kod prvog tipa dozvoljeno je ne samo skladištenje robe, vec taj tip podrazumeva i obradu kao i preradu robe. Kod drugog tipa nije dozvoljena industrijska proizvodnja, vec samo skladištenje, odnosno smeštaj i čuvanje robe uz carinski nadzor. Poslovanje u ovim zonama je slobodno i nema nikakva ograničenja, to se odnosi na izvoz i uvoz roba i usluga. Bitno je da se kaže da se pod stranom robom koja se izvozi iz slobodne zone i stavlja u promet u Srbiji, smatra ona roba koja se u celosti proizvodi u inostranstvu, ali i roba koja je u zoni uvećanja do 49%. Sama obaveza robe koja se iz slobodne zone uvozi na teritoriju Srbije nastaje kada roba pređe takozvanu kapiju zone i uđe na Srpsko tržište. Treba još da se napomene da je za ulaganje stranca u slobodnu zonu potrebno motivisati. Jedan od najvažnijih razloga da za strančevo ulaganje je politička stabilnost zemlje, pa čak i stabilnost šireg regiona. Naravno pored ovog veoma bitnog su i drugi faktori kao što je položaj to jest geografska lociranost zemlje, saobraćajna infrastruktura, jevtina ali takođe i stručna radna snaga. Samo ispunjenjem niza pozitivnih uslova strani ulagač u slobodnu zonu može da dostigne određeni kvalitet proizvoda i da kao takav bude konkurentan na međunarodnom tržištu.

Skladišnica (Ekonomija)

SLADIŠNICA

Skladišnica je isprava koju može da izda javno skladište. Ova isprava služi za dokazivanje da je određena roba primljena na čuvanje, na ispravi je neveden deponent koji je određenu robu ostavio na čuvanje. Što se tiče izdavanja robe javno skladište je obavezno da robu izda licu koje je prema određenim dokumentima ovlašćeno da je primi. Skladišnica je stvarno-pravna hartija od vrednosti, ona u sebi ima pravo zaloge i pravo svojine. Njenom predajom se i simbolički prenose prava svojine od jednog lica drugom. Skladišnicu mogu da izdaju javna i carinska skladišta. Po Zakonu, skladišnica mora da ima određene bitne elemente, i to: priznanicu i založnicu i one moraju da imaju određene podatke: ime i zanimanje ostavodavca, njegovo prebivalište, naziv i mesto na kome se nalazi skladištar, vrstu robe, količinu, iznos do kog je roba osigurana kao i ostale stvari koje se tiču samog raspoznavanja robe. Naravno pored ovih obaveznih elemenata i bitnih, postoje i nebitni elementi, na primer to mogu da budu podaci o stanju po kome je roba primljena na skladište, i o nekim vidljivim manama na robi.

Promene u ugovorima o međunarodnom poslovnom pravu (Ekonomija)

PROMENE U UGOVORIMA O MEĐUNARODNOM POSLOVNOM PRAVU

Okolnosti pod kojima se ugovori spajaju i koje postoje u trenutku kad se on spaja daju nam do znanja da će određeni uslovi da traju za sve vreme dok se ugovor sprovodi. Ali u samoj praksi to može da bude drugačije i do promene okolnosti može da dođe i one mogu da budu vrlo ozbiljne tako da mogu da proizvode i određena delovanja na ugovore koji su vec zaključeni. Ove promene u ugovorima mogu da budu voljom stranaka, ali mogu i da budu nazavisno od njihove volje. Promene mogu da budu, promenom volje ugovornih strana poverioca ili dužnika, a mogu da budu promene sadržine zaključenog ugovora. Do promene može da dođe ako se ustupi pravo potraživanja, i to može da se uradi posebnim ugovorom između poverioca i nekog trećeg lica. Do promene dužnika može da dođe kada se sklopi ugovor između dužnika i trećeg lica, i onda dužnik prenosi svoje obaveze na treće lice, a treće lice ih prihvati. Ugovorne strane pored toga što zaključuju ugovor mogu i da menjaju njegovu sadržinu. To su takozvane sporazumne promene kada obe strane imaju volju i kada te promene načine. Do promene ugovora može da dođe i voljom samo jedne strane. Takvi slučajevi su izuzetak, ali mogu da se dese kada je jedna strana ovlašćena recimo od zakona da to uradi. Do promene može da dođe kada jedna strana ne ispunjava svoje obaveze. To može da bude slučaj kada dužnik ne ispuni svoju obavezu, kada je ispuni sa zakašnjenjem, ili kada je ne izvrši na ugovoren način. Promene sadržine ugovora mogu da se dogode i kada su u pitanju promene propisa. Kada se desi da dođe do promene propisa onda je dužnik dužan da preduzme sve radnje koje su potrebne da bi izvršio sve svoje obaveze iz ugovora. Postoje i još neke promene kao što su: promene usled viših sila, promene zbog promenjenih okolnosti, promene usled prestanka jedne ugovorene strane itd.

Prestanak ugovora u međunarodnom poslovnom pravu (Ekonomija)

PRESTANAK UGOVORA U MEĐUNARODNOM POSLOVNOM PRAVU

Ugovor može da prestane na više načina. Način na koji on najčešće prestaje je njegovo ispunjenje. Kada se ugovor ispuni svaka strana ima pravo da od druge strane zatraži napismeno da je sve svoje obaveze izvršila. On može da prestane i dogovorom ugovornih strana. One mogu da se sporazumeju i da ugovor ukinu. Ako ga raskinu svaka strana za sebe uzima ono sto je do tad ostvarila na osnovu poslova iz ugovora. Važno je da se kaže da je ovaj raskid ugovora bitno da se sačini u formi kako je sačinjen i sam ugovor. On može da prestane da postoji i ako to svojom voljom uradi jedna ugovorna strana, do toga može da dođe ako je ugovorom određenoj strani dozvoljeno da ugovor raskine, ali je dužna da plati određenu sumu koja se naziva odustanica. Ugovor može da prestane prestankom jedne ugovorene strane. To se dešava recimo kada dolazi do pripajanja privrednih subjekata i preuzimanjem duga. Kada je to slučaj onda se kaže da je ugovor prestao da postoji konfuzijom ugovornih strana. Postoje i još neki načini prestanka ugovora, kompezacijom, zbog propasti predmeta i mnogih drugih razloga.

Prestanak preduzeća i drugih privrednih subjekata (Ekonomija)

PRESTANAK PREDUZEĆA I DRUGIH PRIVREDNIH SUBJEKATA

Preduzeća se u najvećem broju slučajeva osnivaju sa namerom da njihov vek trajanja bude dug. Ali to ne mora da bude slučaj, ona mogu da prestanu da rade iz više razloga. Mogu to da budu određene okolnosti kao što su prestanak prigodnih uslova za obavljanje delatnosti ili nekih drugih neophodnih uslova. Takođe može da prestane sa radom kada se donese pravosnažna odluka i kada se utvrdi ništavnost upisa u sudski registar, preduzeće može da prestane sa postojanjem ako se više preduzeća ujedine u jedno, u slučaju stečaja, može da prestane da radi kad se nivo kapitala spusti ispod nivoa koji je propisan Zakonom, a takođe može da prestane i na osnovu mnogih drugih odredbi koje su navedene u Zakonima. One koje su među važnijim su stečaj i likvidacija. Stečaj takoreći predstavlja namirivanje poverioca generalnim izvršenjem na imovini stečajnog dužnika. Tim postupkom dužnik prestaje da postoji kao pravni subjekt. Postoje dve vrste stečaja u materijalnom i formalnom smislu reči.
Pod materijalnim smislom se smatra dužnikova insolventnost, odnosno nemogućnost da svoje obaveze ispunjava na vreme. Pod formalnim se smatra stanje koje proglasi sud, gde se preduzeće stavlja pod stečaj i na osnovu čije se imovine namiruju poverioci. Organi koji sprovode stečaj su: stečajno veće, stečajni upravnik, stečajni sudija, odbor poverilaca. Kada se svi postupci stečaja okončaju onda se odluka o zaključenju stečajnog postupka objavljuje u javnim glasilima, odnosno u službenom glasniku. Likvidacija je postupak koji se odvija nad preduzećem koje je solventno, ali prestaje da postoji iz nekog drugog razloga. U postupku likvidacije se njegova imovina likvidira kao i prava i obaveze. Predlog za pokretanje likvidacije mogu da podnesu osnivači spoljnotrgovinskog preduzeća, vlasnik preduzeća, sud, nadležni organi određene političke zajednice. Predlog može da se podnese u različitim slučajevima. To može da bude kada je u pitanju zabrana poslovnih aktivnosti, kada nije ispunjen cilj zbog koga je preduzeće osnovano ili kad nije njegovo organizovanje po zakonu.

Peferencijalne carine, kao fleksibilni instrument carina i carinske politike (Ekonomija)

PREFERENCIJALNE CARINE, KAO FLEKSIBILNI INSTRUMENT CARINA I CARINSKE POLITIKE

Pored svih instrumenata zaštite, postoje i preferencijalne carine koje se predviđaju zakonom, mogu da se odrede na osnovu međunarodnih ratifikovanih ugovora. Glavni cilj je da se unapredi robna razmena, da se koriste razne pogodnosti, koje čak mogu da budu i neplaćanje određenih carina pri nekim robnim razmenama.
Ove preferencijalne vrste carina negde mogu da se jave kao međudržavni ugovori, kao određeni oblici međunarodne saradnje. U najvećem broju carinskih sistema preferencijalne carine predstavljaju oblik ugovorne carine, recimo kod nas se one mogu odrediti autonomno, ali je bilo i preferencijalnih carina koje je naša zemlja propisala na osnovu sporazuma. Ovi carinski preferencijali mogu da budu i na ne recipročnoj bazi, one mogu da budu jednostrano, mogu da budu od strane nekih razvijenih zemalja, kao sto su SAD, Japan, Kanada itd. Oni bi trebalo da i u budućnosti budu jako fleksibilno sredstvo i instrument carinske politike.

Prava intelektualne svojine (Ekonomija)

PRAVA INTELEKTUALNE SVOJINE

Kada se priča o pravnoj prirodi intelektualne svojine onda može da se kaže da postoji više teorija. Jedna je takozvana monopolna teorija koja istim pravima priznaje monopolski karakter zbog njihovog delovanja na industriju i njen pozitivan razvoj. Neka druga da su u pitanju lična prava, a pored mnogih teorija postoji jedna koja je prihvaćena u svetu, to je teorija nematerijalnih prava, jer se kod nje radi o nematerijalnim dobrima koje imaju potpuno samostalnu vrednost od svog stvaraoca.
Postoje četiri zakona koja se odnose na pravo intelektualne svojine, i to su: Zakon o patentima, o žigovima, o modelima, o geografskim oznakama. Pronalazak se štiti patentom. Predmet pronalaska koji se štiti patentom može da bude uređaj, kompozicija, biljka ili životinjska kultura. Postoji više vrsta patenata. Mogu da budu patent i mali patent, poverljivi i nepoverljivi patenti. Poverljiv patent je onaj koji se odnosi na neki vid državne bezbednosti i odbranu. Takođe zanimljiv je zavisni patent, to je patent cija upotreba nije moguća bez primene drugog patenta. Postoje zavodski patenti koji su nastali zajedničkim radom, pa ne može da se dođe do tačnog saznanja ko je od zaposlenih došao do pronalaska. U tom slučaju preduzeća ima pravo da traži pravo priznanja patenta. Još jedna podela je na osnovni i dopunski. Osnovnim patentom se štiti osnovni pronalazak, a dopunskim patentom dopunski pronalazak.

Pojam i vrste carinskih sistema (Ekonomija)

POJAM I VRSTE CARINSKIH SISTEMA

Sama reč sistem je poreklom iz grčkog jezika i označava plan, sređenu celinu, državno i društveno uređenje. On predstavlja sređenu celinu instituta od različitog značaja i određene pravne propise koji se primenjuju na jednoj carinskoj teritoriji. Kada je reč o institutima onda se radi o: carinskom nadzoru, carinskoj robi, carinskom području, carinskoj liniji, raznim oslobođenjima od plaćanja carine, carinskim obavezama, carinskom obvezniku. Carinski sistem možemo da povežemo sa carinskim suverenitetom. On predstavlja određeno pravo države, pravo koje ona želi da primenjuje. Država donosi propise iz oblasti carina.
Carinski sistem jedne zemlje zavisi od njene snage koja se tiče proizvodnje i proizvodnih odnosa. Carinski sistem nije nešto nezavisno od države, već predstavlja sastavni deo privrednog sistema. Carinski sistem kao primarnu ulogu ima zaštitu privrednog sistema zemlje, samim tim ostvarivanjem primarnog cilja postiže se i još jedna vrlo bitna stvar, a to je da se pospešuje izvoz. Ali ovo pospešivanje razvoja mora da bude po normama koje daju međunarodne organizacije, naročito STO. Carinski sistem nije samo povoljan za državu čiji je, već i za države koje su potencijalni privredni partneri. Ako posmatramo uopšteno, možemo da kažemo da je carinski sistem značajan ne samo za domaću privredu, nego i za spoljnotrgovinske partnere. Značaj carinskog sistema je veliki, robna razmena između jedne ili više država se pospešuje i dovodi na veći nivo, što ide u korist obe ili više zemalja. Glavna podela carinskih sistema je na: autonomne i na kombinovane. Pod autonomnim carinskim sistemima se misli na regulisanje grupe osnovnih instituta iz oblasti carina u jednu celinu. Ovaj autonomni carinski sistem imaju samo države čija je privreda autonomna, odnosno zatvorena, te zemlje nemaju odnose sa drugim državama i sa drugim privrednim subjektima. Danas ih nema puno, i njihov broj sve više opada. Nekada su to bile Kina i Kuba na primer, i to zbog svojih režima, ali su i one danas zemlje koje sklapaju ugovore i privredne odnose sa drugim zemljama. Što se tiče kombinovanog carinskog sistema, za njega se može reći da je pravilo kod skoro svih zemalja, nezavisno koliko su razvijene. Sve u svemu može da se kaže da dominira kombinovani carinski sistem u skoro svim zemljama i da se retko može naići na zemlju koja uopšte ne opšti sa drugim zemljama i koja nema nekakav vid ekonomske saradnje sa drugim zemljama.

Pojam i predmet spoljne trgovine, međunarodne trgovinske politike i međunarodnog poslovanja (Ekonomija)

POJAM I PREDMET SPOLJNE TRGOVINE, MEĐUNARODNE TRGOVINSKE POLITIKE I MEĐUNARODNOG POSLOVANJA

Pod spoljnom trgovinom podrazumevamo razmenjivanje robe koja se obavlja između dve ili više zemalja i njenih privrednih subjekata. Disciplina koja se bavi izučavanjem ekonomskih odnosa na međunarodnom nivou naziva se međunarodna trgovinska politika. Ona proučava pravila koja služe za regulisanje međunarodnih odnosa.
Međunarodna trgovinska politika i međunarodno poslovanje su naučne discipline čije je postojanje neophodno usled razvoja međunarodnih ekonomskih i poslovnih odnosa između subjekata iz različitih država i uvećanog prometa na međunarodnim relacijama. Predmet izučavanja međunarodne trgovinske politike, spoljne trgovine i međunarodnog poslovanja su međunarodni privredni i ekonomski odnosi, kad je u pitanju promet roba, ali i usluga. Takođe pored ovog, njihov predmet može da budu i međunarodna plaćanja, međunarodno poslovno i privredno sudstvo, kao i međunarodne poslovne arbitraže.
U međunarodnim privredno ekonomskim relacijama,velike organizacije, odnosno korporacije koje su ekonomski ‘moćnije’, nameću svoje poslovne uslove onim organizacijama koje su slabije. S toga zbog superiornosti velikih organizacija, one diktiraju uslove tržišnog privredjivanja. To je neminovno kod tržišnog privređivanja.

Pojam i predmet međunarodnog poslovnog prava (Ekonomija)

POJAM I PREDMET MEĐUNARODNOG POSLOVNOG PRAVA

Međunarodno poslovno pravo predstavlja skup pravniih pravila kojima se regulišu međunarodni ekonomski odnosi. MPP za svoj predmet izučavanja ima međunarodne privredne odnose u sferi roba i usluga (regulisane međunarodnim privrednim ugovorima), međunarodna plaćanja, međunarodno privredno sudstvo, međunarodne privredne arbitraže. Zatim privredne i ekonomske organizacije, opšteg i regionalnog karaktera. Predmet izučavanja je i imperativno, kogentno, pravo jedne države kao ograničavajući faktor međunarodnih privrednih opštenja: spoljnotrgovinsko, devizno, carinsko pravo. MPP izučava i norme i pravila dispozitivnog karaktera, pravila koje privredni subjekti svojom voljom ugovaraju. MPP jednim delom ograničava slobodnu volju ugovornih partnera. U međunarodnim privrednim odnosima ekonomske jače korporacije su često superiornije u odnosu na neke male privredne subjekte, koje su inferiorne i potčinjene uslovima koje diktiraju jače korporacije.

Pojam spoljnotrgovinskog preduzeća (Ekonomija)

POJAM SPOLJNOTRGOVINSKOG PREDUZECA

Spoljnotrgovinsko preduzeće je preduzeće koje obavlja spoljnotrgovinski promet i privrednu delatnost na tržištu druge zemlje, a sve to radi sticanja dobiti. Ovo preduzeće obavlja promet na međunarodnom tržištu, a i u njegove delatnosti spada razno pružanje usluga. Privredna društva mogu da se osnuju na osnovu Zakona o privrednim društvima. Ovim zakonom se uređuju i sva pitanja u vezi poslovanja preduzeća, kao što su upravljanje društvom, prava i obaveze osnivača društva, prava i obaveze akcionara, ortaka, članova i mnoge druge stvari koje su vezane za funkcionisanje preduzeća. Što se tiče samog privrednog spoljnotrgovinskog privrednog društva, to je pravno lice koje se osniva osnivačkim aktom, njega osnivaju pravna ili fizička lica sa ciljem da se obavlja delatnost, a radi sticanja dobiti. Spoljnotrgovinsko društvo je registrovano za obavljanje prometa roba to jest njegova osnovna delatnost je razmena roba sa inostranstvom. Ovo društvo može da se bavi kako izvozom tako i uvozom robe. Po Zakonu o privrednim društvima ona mogu da budu u raznim formama neke od njih su: ortačko, komandintno, društvo sa ograničenom odgovornošću, kao i akcionarsko društvo. Treba napomenuti da akcionarska društva mogu da budu otvorena i zatvorena. Privredna društva pa samim tim i spoljnotrgovinsko preduzeće se osniva osnivačkim aktom na neodređeno vreme, ako nije u osnivačkom aktu navedeno drugačije, to može da bude neki događaj do koga će društvo da postoji ili to može da bude cilj, po cijem se ostvarenju gasi društvo. Društva mogu da obavljaju sve delatnosti koje su zakonom dozvoljene. Sva lica koja osnivaju privredno društvo su lica koja potpisuju osnivački akt, ovi potpisi se overavaju. Ovaj akt ima sadržaj koji je propisan zakonom. Sva lica koja su osnivači privrednog društva odgovaraju za poslovanje svojom imovinom. Kod spoljnotrgovinskog privrednog društva može da dođe i do likvidacije i ono se sprovodi po zakonu kada društvo ima sredstva za pokrivanje svojih obaveza. To može da se desi ako mu je izrečena neka kazna, odnosno zabrana obavljanja delatnosti zbog neispunjavanja nekih uslova. Ako prestanu uslovi za obavljanje delatnosti, po isteku vremena koje je određeno u osnivačkom aktu, ako organizacija društva nije u skladu sa zakonom, ako ne obavlja dužnost duže od propisanog vremena, a to je period od dve godine itd. Ako se utvrdi da privredno društvo nije sposobno da na osnovu svoje imovine izvrši sve obaveze, onda je likvidacioni upravnik dužan da taj postupak obustavi i da pokrene postupak stečaja.

Pojam, pravne forma i delatnost spoljnotrgovinskih privrednih društava (Ekonomija)

POJAM, PRAVNE FORME I DELATNOST SPOLJNOTRGOVINSKIH PRIVREDNIH DRUŠTAVA

Spoljnotrgovinsko preduzeće je preduzeće koje obavlja spoljnotrgovinski promet i privrednu delatnost na tržištu druge zemlje, a sve to radi sticanja dobiti. Ovo preduzeće obavlja promet na međunarodnom tržištu, a i u njegove delatnosti spada razno pružanje usluga. Privredna društva mogu da se osnuju na osnovu Zakona o privrednim društvima. Ovim zakonom se uređuju i sva pitanja u vezi poslovanja preduzeća, kao što su upravljanje društvom, prava i obaveze osnivača društva, prava i obaveze akcionara, ortaka, članova i mnoge druge stvari koje su vezane za funkcionisanje preduzeća. Što se tiče samog privrednog spoljnotrgovinskog privrednog društva, to je pravno lice koje se osniva osnivačkim aktom, njega osnivaju pravna ili fizička lica sa ciljem da se obavlja delatnost, a radi sticanja dobiti. Spoljnotrgovinsko društvo je registrovano za obavljanje prometa roba to jest njegova osnovna delatnost je razmena roba sa inostranstvom. Ovo društvo može da se bavi kako izvozom tako i uvozom robe. Po Zakonu o privrednim društvima ona mogu da budu u raznim formama neke od njih su: ortačko, komandintno, društvo sa ograničenom odgovornošću, kao i akcionarsko društvo. Treba napomenuti da akcionarska društva mogu da budu otvorena i zatvorena. Privredna društva pa samim tim i spoljnotrgovinsko preduzeće se osniva osnivačkim aktom na neodređeno vreme, ako nije u osnivačkom aktu navedeno drugačije, to može da bude neki događaj do koga će društvo da postoji ili to može da bude cilj, po čijem se ostvarenju gasi društvo. Društva mogu da obavljaju sve delatnosti koje su zakonom dozvoljene. Sva lica koja osnivaju privredno društvo su lica koja potpisuju osnivački akt, ovi potpisi se overavaju. Ovaj akt ima sadržaj koji je propisan zakonom. Sva lica koja su osnivači privrednog društva odgovaraju za poslovanje svojom imovinom. Kod spoljnotrgovinskog privrednog društva može da dođe i do likvidacije i ono se sprovodi po zakonu kada društvo nema sredstva za pokrivanje svojih obaveza. To može da se desi ako mu je izrečena neka kazna, odnosno zabrana obavljanja delatnosti zbog neispunjavanja nekih uslova. Ako prestanu uslovi za obavljanje delatnosti, po isteku vremena koje je određeno u osnivačkom aktu, ako organizacija društva nije u skladu sa zakonom, ako ne obavlja dužnost duže od propisanog vremena, a to je period od dve godine itd. Ako se utvrdi da privredno društvo nije sposobno da na osnovu svoje imovine izvrši sve obaveze, onda je likvidacioni upravnik dužan da taj postupak obustavi i da pokrene postupak stečaja.

Osnovni instituti carinskog sistema (Ekonomija)

OSNOVNI INSTITUTI CARINSKOG SISTEMA

Naš sistem se ne razlikuje od drugih cariskih sistema, kao i kod drugih sistema i kod nas postoji jedan broj instituta koji služe za omogućavanje efikasnog funkcionisanja carinskog sistema. Ti instituti koji su potrebni za efikasno funkcionisanje carinskih sistema su: carinska linija, carinsko područje, carinska roba, carinski obveznik, carinska obaveza, slobodne zone, carinske zone i još mnogo drugih. Pod carinskom linijom se podrazumeva granica između jednog i drugog carinskog sistema. U većem broju primera ta carinska linija se poistovećuje sa državnim granicama na kopnu, moru, rekama, jezerima itd. Ali postoje i primeri da se ona ne poklapa sa državnom granicom, onda se tu radi o carinskim isključcima ili carinskim priključcima. Carinsko područje se smatra ona teritorija na kojoj se primenjuje određeni carinski sistem, odnosno carinski propisi jedne zemlje. Tu spadaju i ugovori koji su spojeni sa nekom drugom zemljom. Ovo područje je ograničeno određenom carinskom linijom, državnom granicom u najvećem broju slučajeva. Izuzetak su carinski priključci i carinski isključci. - Carinska roba predstavlja najznačajniji institut u carinskim sistemima svih zemalja. Kada govorimo o robi treba da napomenemo da roba koja je prodata po Međunarodnim ugovorima ne smatra se da se tim aktom ona smatra i carinskom robom, tek onda kad ona prođe carinsku liniju i kada se nad njom sprovodi postupak carinjenja. To znači da ona postaje carinska roba tek kad pređe carinsku liniju i uđe na teritoriju jedne države. Roba mora da ima sve osobine, kao i svaka pokretna roba, odnosno stvar u ekonomiji i pravu. Ona bez ovih osobina ne može da ima karakter carinske robe. Postoje slučajevi kada se određena roba smatra carinskom, a da nije ni prešla granicu. Može da se kaže da su to retke situacije i u vezi je sa različitim uštedama u transportu. Carinska roba predstavlja predmet carinskih sistema, odnosno njenih organa i svim što je u vezi sprovođenja mera kao što je carinski nadzor i carinjenje robe. Neke od njenih osnovnih karakteristika su: da je roba pokretna stvar, da ima određenu vrednost, carinska roba mogu da budu i žive životinje i biljke, ali kada prelaze granicu uz volju ljudi, sama roba je pod posebnim režimom carinskog nadzora, carinsku robu čine i ničije in napuštene stvari koje su inostranog poreklaa na neki način su došle na carinsko područje određene države. Kada smo rekli da roba ima određenu vrednost, time se smatra da se roba može novčano izraziti i da se na osnovu toga može razmenjivati za novac. Robe koje nemaju svoju vrednost nisu za tržište one ne mogu da se razmenjuju pa samim tim se i ne smatraju carinskom robom. Što se tiče robe koja je ničija i napuštena, tu se podrazumeva roba koja je na neki način dospela na područje određene države. Na primer to može da bude izbacivanjem iz nekog prevoza, napuštena na nekom parkingu i pretpostavllja se da se radi o robi koja nije carinjena, ona se smatra carinskom robom dok se ne dokaže suprotno. Svaka roba ima svoje mesto u Carinskoj tarifi, sama carinska tarifa predstavlja poseban spisak roba, kao i stope po kojima se roba carini. Postoji i više vrsta roba. Kada posmatramo pravac kretanja robe postoji uvozna izvozna i provozna roba. Kada se radi o prometu robe onda se radi o komercijalnoj i nekomercijalnoj robi. Postoji još roba koja se definitivno i privremeno uvozi i izvozi, a i na taj način se plaća i carina i ostalih dažbina, postoji i carinska roba koja je podložna ocarinjavanju, a postoji i ona koja se oslobađa od plaćanja carine. Kada uzmemo u obzir da carinska roba mora da prelazi carinsku liniju, onda dolazimo do konstatacije da su carinska obaveza i carinski obveznik direktno vezani za institut carinske robe. Carinska obaveza podrazumeva mere carinskog nadzora, kao posebnog carinskog režima nad carinskom robom od strane carinskog obveznika. Kada se govori o carinskoj obavezi onda se postavljaju dva pitanja, a to su: podložnost plaćanja carine i nastanak i prestanak plaćanja carine. Za provoznu robu se danas i ne naplaćuju carine u skoro svim carinskim sistemima, one su ukinute 1921.god. Barselonskom konvencijom o slobodi tranzita. Roba koja je namenjena izvozu, odnosno koja se izvozi, njoj se ređe naplaćuje carina. Što se tiče naše zamlje, kod nas definitivno neće doći do uvođenja carina na izvoz robe, jer bi one destimulisale domaći izvoz. Carinska obaveza nastaje po prelazku linije carine, odnosno njenim prelaskom u carinski sistem druge zemlje. U mnogim zemljama u svetu postoje i drugi načini nastanka carinske oibaveze, na primer: na dan podnošenja carinske deklaracije, dan plaćanja carinskih obaveza, kao i dan podizanja robe ispod carinskog nadzora. U našem kao i u drugim sistemima postoje izuzeci na koje se ne naplaćuje carina, radi se pre svega o robama koje se prevoze preko carinskog područja, ali pored njih to mogu da budu i roba koja je izvezena i ocarinjena, ali se u zemlju vraća kao neprodata, roba koju su naši građani izvezli, ali je sada vraćaju iz inostranstva, dokumentacija koja se šalje u inostranstvo, a koja je u vezi sa različitim konkursima, kao i svi štampani, snimani materijali koji su iz oblasti prosvete, kulture, kao i sve vrste dokumentacije koju državni organi ili neke druge organizacije primaju iz inostranstva, a imaju vezu sa nekim međunarodnim ugovorima. Što se tiče prestanka carinske obaveze, ona prestaje kada su carina i druga dažbine plaćene. Carinski obveznik je lice koje je dužno da plati carinu kojom je roba kod procesa uvoza opterećena. Carinski obveznik ima određene obaveze i određena prava. Carinski obveznik ima pravo da uvezenu robu vrati u inistranstvo i pre, kao i posle izvršenog carinjenja, ali pod određenim zakonskim uslovima. On ima pravo da u procesu carinjenja podnese progovor carinarnici koji se tiče njenog nalaza u pogledu određenih elemenata, kao što su količina, vrsta, vrednost i drugo. On takođe ima i niz obaveza, mora da uz uvezenu robu da podnese i određenu deklaraciju, to jest određenu carinsku ispravu. On je obavezi da uz nju podnese još i prateće isprave, koje moraju da budu usaglašene sa robom, odnosno sa stvarnom situacijom.

Obezbeđenje ugovora o međunarodnom poslovnom pravu (Ekonomija)

OBEZBEĐENJE UGOVORA O MEĐUNARODNOM POSLOVNOM PRAVU

Kod ovog ugovora postoji više sredstava koja mogu da budu njegovo obezbeđenje. Oni su značajni zbog toga što se zbog njih pooštravala disciplina i omogućava se efikasnije izvršenje ugovora. Postoji dosta vrsta obezbeđenje ugovora u međunarodnom poslovnom pravu, neke od njih su: jemstvo, ugovorna kazna, odustanica, penali, kapara, avans i drugi. Zaloga recimo predstavlja realan oblik obezbeđenja potraživanja. Ona je obezbeđenje poveriocu da naplati određeno potraživanje iz založene dužnikove stvari kojom on raspolaže i to može da uradi pre ostalih poverilaca. Kapara je jedna suma novca koju dužnik daje poveriocu kada sklapa ugovor. Postoje dva razloga zbog kojih se kapara daje, jedan je taj da kapara predstavlja znak da je među ugovornim stranama ugovor sklopljen, a drugi je taj da ima ulogu obezbeđenja poverioca, u slučaju da davalac kapare ne izvrši svoje obaveze koje su date u međunarodnom ugovoru. Postoji i penali. To su iznosi koji se plaćaju u novcu i njih je obavezna da plati ona ugovorna strana koja nije ispunila određene obaveze iz ugovora. Nekada se nije pravila razlika između penala i ugovorne kazne. Penali su one mere koje moraju da se ostvare bez obzira da li su unesene u ugovor ili ne. Avans ili akontacija je jedna određena suma novca koju dužnik daje poveriocu unapred, kada se ugovor zaključuje. Avans može i da se daje i posle sklapanja ugovora, ali uvek pre njegovog izvršenja. On se na kraju uračunava u dužnikove obaveze. Postoje i još neki vidovi obezbeđenja kao što su hipoteka, odustanica, ugovorna kazna i druge.

Nke zajedničke komponente ugovora o međunarodnom privrednom pravu (Ekonomija)

NEKE ZAJEDNIČKE KOMPONENTE UGOVORA O MEĐUNARODNOM PRIVREDNOM PRAVU

Ugovori u međunarodnom privrednom pravu imaju određene karakteristike zbog kojih se i razlikuju od ugovora građanskog i privrednog prava. Te osobine bi posmatrali sa gledišta o tome ko su subjekti u ovim ugovorima, šta je predmet ugovora, formalnost ugovora, koji je značaj od ugovora, nadležnost sudova kod potencijalnih sporova itd. Subjekti ugovora o međunarodnom poslovnom pravu su spoljnotrgovinska preduzeća i društva, ona koja zaključuju poslove iz predmeta svog poslovanja. Subjekti mogu da budu pravna i fizička lica kojima je spoljnotrgovinsko poslovanje delatnost koju obavljaju. Ovi ugovori imaju poseban značaj, njihov značaj nije samo što se ostvaruju interesi koji zadovoljavaju ugovorne strane, već se njihov interes ogleda i u tome što se daje veliki doprinos društvenoj zajednici. Zato što veliki značaj mogu da imaju više sfera društvene zajednice i sama država pruža povoljne uslove i daje određene beneficije za stvaranje povoljnih uslova na tržištu. Za zaključenje ovih ugovora nije potrebna neka posebna forma, ali zakon to može drugačije da predvidi. Zakon za neke slučajeve određuje obaveznu pisanu formu. On je neophodan da bi ugovor mogao da proizvodi pravno dejstvo. Pod ponudom za zaključenje ugovora se podrazumeva predlog za zaključenje ugovora određenom licu, ugovor mora da sadrži bitne sastojke da bi se i mogao zaključiti. Ova ponuda predstavlja slobodnu izjavu volje. Bitni elemnti zavise od toga o kojoj se vrsti ugovora radi. Ponuda mora da ima jasnu sadržinu, mora da bude ozbiljna i pre svega da je ostvariva. Ponuda takođe mora da bude data od kompetentnog lica. Može da se kaže da ponuda mora da ima ova obeležja; da je upućena određenim licima, da je dovoljno određena da bi se mogla prihvatiti i da izražava volju za obavezivanjem. Prihvatanje ponude je izjava volje ponuđenog da je saglasan sa svime što je u ponudi predstavljeno. Prihvatanje ponude mora da bude saglasno sa svim tačkama koje su predstavljene u njoj, sama ponuda je prihvaćena kada ponudilac primi izjavu ponuđenog, ako se odluka ne prihvatii odmah smatra se da je odbijena, ponuda koja je izvršena sa zakašnjenjem se smatra za ponudu ponuđenog i to novu ponudu. Ponuda može da se smatra prihvaćenom i ako ponuđeni recimo izvrši određenu uplatu i ona može da ima značenje da je tim činom ponuda prihvaćena. Ako ponuđeni ćuti to ne mora da znači da je ponuda prihvaćena. Postoji još mnogo situacija koje mogu da znače prihvatanje ponude ili njeno ne prihvatanje.

Neke opšte karakteristike ugovora o međunarodnom poslovanju (Ekonomija)

NEKE OPŠTE KARAKTERISTIKE UGOVORA O MEĐUNARODNOM POSLOVANJU

Kod sklapanja ovih ugovora ugovorne strane se najčešće nalaze u dve različite zemlje, samim tim može da se kaže da su ovi međunarodni ugovori znatno složeniji od ugovora koji se spajaju po pravu u okviru jedne zemlje. Postoji dosta ugovora koji se spajaju u okviru privrednog prava jedne zemlje koji se javljaju i u međunarodno poslovanju. Ali se na međunarodnom planu nalazi i mnoštvo ugovora koji se odnose na međunarodno poslovanje recimo ugovor o stranim ulaganjima, ugovor o koncesiji itd.
Međunarodni ugovori se sa razvojem proizvodnje, transporta i snažnih međunarodnih korporacija javljaju u vidu tipskih, formularnih i standardnih ugovora. Za ove ugovore je karakteristično da ponuđeni može da prihvati ili ne prihvati unapred date uslove iz ponude, on ne može ništa da menja iz ponude, jer ako bi na neki način to učinio ne bi ni došlo do sklapanja ugovora. Ponudilac diktira uslove ugovora, ti uslovi njemu odgovaraju i on ne želi da ih menja niti da pravi kompromise. Što se tiče tipskih ugovora, kod njih je moguće da dođe do odstupanja. Kod ovog tipa ugovora ponuđač može da menja određene elemente. Kod ovog tipa ponuđač se kod sklapanja ugovora služi unapred odštampanim formularima, koji predstavljaju nacrte ugovora. Postoje i tipski ugovori koji se javljaju kao standardni ugovori kod kojih postoje određene praznine, to su praznine u ugovoru o kojima se obe strane mogu dogovarati. Standardni ugovori nastaju u određenim oblastima, sa standardnim klauzulama za tu oblast. Recimo na primer standardni brodski ugovori, koji su odštampani kao formulari i po kojima brodarski prevoznici kao jače strane diktiraju uslove prevoza. Takođe i svaki od standardnih ugovora o međunarodnom pomorskom prevozu sadrži i određene garancije i uslove prevoza. Postoje određene radnje koje su neophodne za ostvarenje i potpisivanje ugovora. Prva stvar su pregovori. Pregovori su određene radnje koje preduzimaju ugovarači, odnosno ugovorne strane pre potpisivanja ugovora. One razgovaraju i formiraju svoju volju za sklapanje ugovora. Sami pregovori mogu da se vode sa više lica. Postoji određena sloboda pregovaranja, ali je i ona ograničena na pošteno i savesno ponašanje, takođe i ozbiljno, a sve to sa namerom da se sklopi konkretan ugovor. Ako kod pregovaranja jedna ugovorna strana nije ozbiljna u nameri da sklopi ugovor, preuzima odgovornost za štetu koja će nastati drugoj strani. Šteta može da bude prouzrokovana na više načina, naročito se odnosi na troškove koje je preuzeo pregovarač kod pripreme pregovora, izrade raznih skica i projekata. Sastojci ugovora u međunarodnom poslovanju mogu da budu različiti elementi i u ugovoru ti elementi ne moraju da budu od istog značaja. U literature može da se naiđe na termin bitni i nebitni elementi ugovora. Bitnim se smatraju oni elementi bez kojih se ugovor ne može spojiti odnosno bez koga je nemoguće da se zaključi. Što se tiče nebitnih elemenata, pod njima se smatraju elementi koji moga da budu označeni u ugovoru, ali bez njih ugovor može da bude punovažan. Ali i nebitne elemente ugovorne strane mogu da proglase bitnim, i kao takvi su obavezni preduslov za slapanje i punovažnost ugovora. Ugovor o međunarodnom poslovanju se najčešće zaključuje između odsutnih strana odnosno između ugovornih strana koje se ne nalaze na istom mestu. Kada je takvo sklapanje ugovora mora da postoji ponuda upućena od jedne strane drugoj strani, a ugovor se smatra zaključenim tek kada ova druga strana u potpunosti prihvati ponudu. Pod ponudom za zaključenje ugovora se smatra predlog za zaključenje ugovora učinjen drugoj ugovornoj strani. Predlog mora da bude dat sa svim bitnim elementima, što znači da je ponuda izraz slobodne volje koja sadrži sve elemente neophodne sa sklapanje ugovora, koja je učinjena konkretnom licu radi prihvatanja.

Nadležnost sudova u međunarodnih arbitraža u međunarodnom poslovanju (Ekonomija)

NADLEŽNOST SUDOVA I MEĐUNARODNIH ARBITRAŽA U MEĐUNARODNOM POSLOVANJU


Međunarodni ugovori mogu da dovedu do sukoba zakona, ali i do sukoba jurizdukcija, to jest nadležnosti sudova. Sporovi koji nastaju u vezi sa nepokretnostima spadaju u nadležnost one države u kojoj se ta nepokretnost nalazi. Kada su u pitanju sporovi u vezi intelektualne svojine patentima, žigovima, modelima, onda se na to odnosi nadležnost države u kojoj su ta prava izdata. Sporovi koji nastaju iz pravnih odnosa ciji su predmet nepokretnosti ne spadaju u domen isključive nadležnosti određene zemlje. Nadležnost sudova mogu da predvide ugovorne strane svojom voljom. Kada su u pitanju obligaciono pravni odnosi sa inostranstvom može da dođe i do sukoba nadležnosti sudova. Same ugovorne strane mogu da se sporazumeju da se eventualni spor iz ugovora može da rešava određeni sud. To može da bude predviđeno u ugovoru, a može da se napravi i nov ugovor. Da ekonomski jače i moćnije zemlje ne bi diktirale uslove u sklapanju ugovora predviđa se da sporazum o izboru merodavnog suda neće biti punovažan ako je nastao zloupotrebom ekonomske moći jedne od zemalja. U međunarodnim trgovačkom odnosima ugovorne strane sve više ugovaraju nadležnost arbitraže, umesto nadležnosti suda. Elastičnost međunarodnih arbitraža ogleda se u tome sto one nastoje da donesu određenu odluku po načelu pravičnosti. Što znači da arbitri u međunarodnim arbitražama mogu da deluju na principima pravičnosti i da nisu obavezni da se čvrsto pridržavaju propisa. To omogućava i znatno olakšava arbitrima da nađu pravično i pošteno rešenje. Samim stavljanjem klauzule u međunarodni ugovor koja znači da će njihove sporove rešavati ugovorene arbitraže, ove strane su pokazale da imaju poverenje u arbitraže, da ce one na pošten i pravičan način da reše njihove probleme. Sama arbitraža se ugovara na dobrovoljnoj bazi, sporazumom stranaka. Arbitražna klauzula o ugovaranju arbitraže kao izabranog suda mora da bude sadržana u ugovoru ili u posebno napisanom dokumentu.

Načela međunarodnog poslovanja i svetske trgovine (Ekonomija)

NAČELA MEĐUNARODNOG POSLOVANJA I SVETSKE TRGOVINE


Kad su u pitanju međunarodni privredni odnosi i međunarodno poslovanje često se primenjuju opšte prihvaćeni principi, i to pre svega: nezavisnosti država, slobode opstanka država i njihovog postojanja, ravnopravnosti država, odgovornost za štetu i njenu naknadu, nemešanje u unutrašnje odnose država, integritete (teritorijalni) , reciprocitet. Načela koja se mogu istaći u prvi plan su načela slobode trgovine, načelo slobode saobraćaja, načelo slobode transfera dobiti. Načelo slobode trgovine je veoma značajno za međunarodno poslovanje, ono predstavlja slobodan uvoz i izvoz, kao ni otvorenu trgovinu bez suvišnih zabrana i limita. Pod slobodnom trgovinom se podrazumeva liberalno formiranje cena, bez ikakvog uplitanja sa strane, i državnog ograničenja. Načelo o slobodi saobraćaja u međunarodnom poslovanju kao glavni cilj ima to, da se saobraćaj (transport, plovidba) odvija slobodno na svim međunarodnim relacijama. Postoje i razne konvencije, najznačajnija je Konvencija o otvorenom moru, po njoj se more slobodno koristi za plovidbu i ostale pomorske delatnosti, sve države ga koriste ravnopravno. Postoji i načelo slobode suvozemnih i vazdušnih komunikacija. Kada je u pitanju vazdušna plovidba, ona se smatra kao opšte dobro. A u vazdušnom prostoru postoje i određene zone: teritorijalni vazdušni prostor, zaštitni vazdušni prostor, slobodni vazdušni prostor. Načelo slobode transfera novca podrazuveva slobodan transfer novca, dobiti i novčane vrednosti. Ovo načelo je presudno za razvijanje ekonomskih i poslovnih odnosa na međunarodnom nivou. Postoji mnogo konvencija koje su zaključene i za glavni cilj imaju unapređivanje slobode kod tranfera novca.

Multilatelarna i bilatelarna carinska saradnja i carinski sporazumi (Ekonomija)

MULTILATELARNA I BILATELARNA CARINSKA SARADNJA I CARINSKI SPORAZUMI

Multilatelarna carinska saradnja se odvija između više zemalja, a njen glavni cilj je unapređivanje međunarodnih carinskih sistema i pospešivanje raznih oblika međunarodne privredne saradnje. Proizvod multilatelarne saradnje su i različite međunarodne organizacije, kao što su GAAT, STO, MMF i mnoge druge. I danas se u svetu stvaraju različite ekonomske integracije sa ciljem da se obavlja nesmetan promet roba, kapitala i lica. Veoma važan cilj je i da se pojednostavi carinska procedura i stvore mnoge poreske olakšice. Primeri ovakvih integracija su: EU, CEFTA, LAFTA itd. Ali postoje i bilatelarni sporazumi koji su takođe od velikog značaja za međunarodnu carinsku saradnju. Kod ovog načina se ugovor spaja između dve države. Cilj je da se dođe do određenih carinskih rešenja kao što su: oslobođenja u malograničnom prometu, i razne druge olakšice i oslobođenja, koja se odnose za državljane jedne i druge države. Republika Srbija ima nekoliko ovakvih ugovora, koja su se spajala najčešće sa državama u našem susedstvu: sa Rumunijom, Mađarskom, Bugarskom. Doneta su određena rešenja koja se tiču malograničnog prometa, lakšeg prelaska granice, unosa i iznosa novca i robe itd. Ovim bilateralnim sporazumima došlo je do poboljšanja komunikacije veća i brža cirkulacija robe i ljudi, sve u svemu carinski postupak je pojednostavljen i efikasniji.

Menica (Ekonomija)

MENICA

Menica je hartija koja je sastavljena u formi koja je po zakonu, njen izdavalac se obavezuje da ce određenom licu, a po njegovoj naredbi da isplati sumu novca koja je na njoj označena, čak i ako imalac menice ne izda naredbu, izdavalac je dužan da je isplati. Može da se desi i da menicu isplati lice na koje je izdavalac trasirao. Postoje dve osnovne vrste menica i to su: trasirana i sopstvena menica. Kada je trasirana u pitanju kod nje izdavalac pismeno daje nalog drugom licu da kada bude menica dospela treba da je isplati trećem licu. Kada je u pitanju sopstvena menica onda se izdavalac obavezuje da će kada menica bude dospela odnosno kad bude njen rok za isplatu da isplati korisniku sumu koja je na njoj naznačena. Menica je u svakom slučaju hartija od vrednosti. Menica predstavlja veoma strogu formalnu ispravu, pa ako neki njen deo nedostaje to znači da ona ne važi. Što se tiče samih obaveza iz menice one su vrlo stroge, bez obzira da li je u pitanju obaveza prema dužniku ili prema poveriocu. Sama obaveza dužnika je obaveza koja je u menici naznačena. Ako nešto nije zabeleženo u menici onda ne predstavlja obavezu za dužnika. Postoje i razna menična načela. Načelo formalnosti se odnosi na to da sastavljanje menice mora da bude po određenim pravilima. Stranke ne mogu svojevoljno da menjaju propisanu formu. Menice su takođe i fiksne, odnosno fiksno načelo podrazumeva da može da se smatra za obavezu samo ono što se nalazi u menici. Tu je i načelo strogosti koje podrazumeva da je ona veoma značajna i za dužnika i za poverioca, kada su u pitanju njihove obaveze. Može da se kaže i još jedna karakteristika, a to je da dužnik direktno odgovara imaocu menice. Kod menica postoje bitni i nebitni elementi. Ona mora da ima oznaku da se radi o menici, suma novca koja treba da se plati, ime onog ko treba da je plati, datum i mesto izdavanja i potpis lica koje je izdalo menicu. Sopstvena menica ima sve elemente iste kao i trasirana sem toga što se kod sopstvene ne nalazi ime trasata i mesto gde je izdata.

Međunarodni ugovori o osiguranju (Ekonomija)

MEĐUNARODNI UGOVORI O OSIGURANJU

Ugovor o međunarodnom osiguranju je takav ugovor na bazi koga se jedna strana na osnovu određene cene koju naplaćuje obavezuje da će drugoj strani da nadoknaditi štetu do određene visine, a koja može da nastane usled ugovorom predviđenih uzroka. Ugovor o osiguranju je specifičan, jer se u trenutku spajanja ugovora ne zna da li će ugovarač plaćenu premiju da izgubi ili će da dobije naknadu koja je znatno veća od premije. U našem zakonodavstvu se smatra da se ovaj ugovor moze spojiti i bez posebne forme. Ali u praksi dolazi do zaključenja ovog ugovora pismenim putem uz izdavanje polise osiguranja i drugih isprava koje predstavljaju dokaz o postojanju ugovora, ali je ugovor pravosnažan i kad nije došlo do izdavanja ovakvih isprava. U polisi koja se izdaje moraju da budu navedeni strane koje ugovaraju, stvar koja se osigurava, odnosno lice koje se osigurava, trajanje osiguranja kao i period pokrića, datum kada je izdata polisa, i potpisi ugovornih strana. Ugovor može da se dopuni i izmeni određenim dodatnim aktima, aneksima. Postoji više vrsta osiguranja i one se mogu klasifikovati na osnovu nekih kriterijuma. Ako posmatamo transportne puteve možemo da razlikujemo kopneno, pomorsko i vazdušno osiguranje. Kada je u pitanju predmet osiguranja onda možemo da kažemo da mogu da budu imovinska i lična osiguranja. A ako posmatramo način nastanka onda možemo da ih podelimo na dobrovoljno (fakultativno) i obavezno osiguranje.

Međunarodni ugovor o transferu tehnologije (Ekonomija)

MEĐUNARODNI UGOVOR O TRANSFERU TEHNOLOGIJE

Pod ovim ugovorom se smatra ugovor kod kog davalac tehnologije ustupa pravo na korišćenje intelektualne svojine, on takođe ustupa i nezaštićena prava zajedno sa opremom i svim odgovarajućim postupcima, uz sva potrebna znalja i svu tehničku pomoć. Korisnik tehnologije se obavezuje da za sve ovo plati određenu naknadu. Naši zakoni koji se odnose na zaštitu intelektualne svojine su: Zakon o žigovima, Zakon kopetentima, Zakon o geografskom poreklu itd. Pod predmetom kod međunarodnog transfera tehnologije se smatraju sva prenosiva prava intelektualne svojine, patent, žig, uzorci, znanje, iskustvo i drugi. Ovaj ugovor se smatra za dvostrano obavezan jer stvara obaveze i za jednu i za drugu stranu. Za sklapanje ovog ugovora potrebna je pismena saglasnost volje. Pismena forma ovog ugovora je bitna zato što se kod sklapanja ovih ugovora obično radi o velikim sumama novca. Postoji nekoliko kriterijuma koji utiču na određivanje vrste ugovora. Ti kriterijumi mogu da budu prema vremenu, količini proizvoda, načinu upotrebe i drugi. Oni mogu da budu neograničeni i ograničeni kada se za kriterijum uzima vreme. Što znači da strane koje ugovaraju posao mogu da to urade na određeno vreme ili neodređeno. Kada je u pitanju količina proizvoda ovi ugovori mogu da budu takvi da se predvidi količina proizvoda ili da ne postoji ograničenje. Što se tiče načina upotrebe mogu da budu proizvodna licenca ili prodajna licenca. Glavna obaveza davaoca tehnologije je da predmet ugovora preda korisniku i da uz njega priloži svu potrebnu dokumentaciju. A osnovna obaveza korisnika je da predmet ugovora iskorišćava na način kako je dogovoreno, takođe mora da obrati pažnju na ugovoreni rok.

Međunarodni ugovor o lizingu (Ekonomija)

MEĐUNARODNI UGOVOR O LIZINGU

Sam ugovor o lizingu nije pravno regulisan ni u srpskom ni u mnogim pravima zemalja u EU. Njegov nastanak je u vezi sa velikim Američkim kompanijama. Za ovaj ugovor se smatra poseban ugovor gde se jedna strana obavezuje da će da drugoj strani ustupi određenu stvar na korišćenje, a druga strana se obavezuje da će za to da plati određenu naknadu. Kod Međunarodnog ugovora o lizingu, dve ugovorne strane se nalaze u dve različite zemlje. Često je slučaj da se određena stvar koja se daje na korišćenje uvozi u zemlju. Razlika kod ovog ugovora i ugovora o zakupu je ta što se kod ugovora o zakupu davalac ne odriče prava o posedovanju te stvari, a kod ugovora o lizingu je to u najvećem broju slučajeva tako da se davalac na kraju odriče od svojine. Može se reći da je ovaj ugovor neka vrsta kombinacije između ugovora o međunarodnom zakupu i ugovora o međunarodnoj prodaji. Postoji veliki značaj ovog ugovora u privredi, on se pre svega ogleda u tome što se pomoću njega pribavlja nova i savremena oprema, koju privredni subjekti ne bi mogli sami da kupe. U isto vreme korisnici lizinga mogu da idu i korak uz korak sa savremenim znanjima i novim tehnologijama.
Postoji više vrsta ugovora o lizingu. Postoje vrste lizinga prema osobinama posla i tu spadaju: međunarodni lizing potrošnih dobara, međunarodni lizing pokretnih i nepokretnih dobara, lizing korišćenih stvari itd. Što se tiče dužine korišćenja lizinga, on može da bude kratkoročan i dugoročan. Kratkoročni podrazumeva to, da se određene stvari daju na kraći rok, takođe se na ovaj način može jedan objekat davati više puta za redom u zakup. Kod dugoročnog se stvari daju na duži rok, to može da bude primer sa davanjem aviona u zakup, odnosno predmetima koje ima veliku vrednost. Što se tiče obaveza, davalac lizinga je obavezan da ustupi opremu ili stvari primaocu na korišćenje, a uz plaćanje određenog zakupa. Davalac lizinga može na primaoca da prenese i određena znanja, kada se radi o korišćenju određene tehnike, odnosno kada je predmet lizinga tehnika. Osnovna obaveza korisnika lizinga je ta da na vreme plaća naknadu, i to u skladu sa ugovorom o lizingu. Korisnik lizinga je u obavezi da posle korišćenja lizinga predmet lizinga vrati davaocu lizinga. Ali može da dođe i do produženja ugovora ili do otkupa predmeta lizinga.

Međunarodni ugovor o kontroli robe i usluga (Ekonomija)

MEĐUNARODNI UGOVOR O KONTROLI ROBE I USLUGA

Međunarodni ugovor o kontroli robe i usluga je ugovor kod koga se jedna strana obavezuje da ce da preuzme obavezu da nepristrasno i stručno obavi kontrolu robe ili nekih izvršenih usluga na polju međunarodnog prometa roba i usluga. Takođe se obavezuje da će da izda određeni sertifikat. Druga ugovorena strana se obavezuje da će da izvršenu kontrolu da plati po ugovorenoj sumi. Postoje dve osnovne vrste ugovora o kontroli robe i usluga: ugovor o kontroli količine i kvaliteta robe i ugovor o preuzimanju robe. Međunarodni ugovor o kontroli količine i kvaliteta robe je ugovor kod koga se kontrolor obavezuje da će da izvrši kvalitativnu i kvantitativnu proveru robe. A kada je u pitanju ugovor o preuzimanju robe onda se kontrolor obavezuje da će da pored toga što izvršava kontrolu da obavi i preuzimanje robe. Ovaj ugovor se zaključuje tako što naručilac kontrole zahteva da druga strana izvrši kontrolu i da izda određeni sertifikat, a naručilac se obavezuje da će da plati određenu naknadu. Bitni elementi ovog ugovora su predmet ugovora i cena. Pod predmetom ugovora se smatraju usluge koje kontrolor treba da izvrši u vezi sa robom. Kontrolor ima određene obaveze u koje spadaju: izvršenje ugovorene usluge, izvršavanje naloga komitenta, izdavanje sertifikata, i na kraju da izvrši obračun sa komitentom.

Međunarodni ugovor o franšizingu (Ekonomija)

MEĐUNARODNI UGOVOR O FRANŠIZINGU

Ovo je poseban oblik ugovora kojim se davac franšizinga obavezuje da će da obavlja isporuku određene robe sukcesivno i pružati određene usluge, da će da prenosi svoja znanja primaocu franšizinga, koji se obavezuje da će za sve to da plati određenu naknadu. Oni se nalaze u dve različite zemlje. Ovaj ugovor se sastoji od više elemenata drugih ugovora, to mogu da budu ugovor o delu, o zastupanju i ustupanju prava. Ovaj ugovor ima veliki značaj, jer uz pomoć njega obezbeđuje povećan promet roba i usluga, takođe se proizvodi i usluge probijaju na nova tržišta. Uz pomoć franšizinga se smanjuju i razne vrste rizika, jer se određen deo rizika prebacuje na druga lica. Korisnik franšizinga ima i korist od toga što stiče određene nove tehnologije. Obaveze davaoca mogu da budu one koje se odnose na ustupanje određenih prava to jest isključivo pravo prodaje roba i usluga. Davalac pruža i upotrebu uslužnog i robnog žiga. Tu spadaju još i obaveze reklamiranja, i sve što je vezano za poboljšanje prodaje na određenom tržištu. Glavne obaveze primaoca franšizinga se odnose na spoljni i unutrašnji izgled sedišta ili radnje. Sve mora da se uradi po upustvima koja je primalac dobio od davaoca franšizinga. Primalac mora uz svoje ime da upotrebljava i svoje ime jer on predstavlja nezavisnog privrednika. Druga veoma vazna obaveza primaoca franšizinga je ta da on mora da vodi aktivnu poslovnu politiku koju je odredio sam davalac i da se strogo pridržava njegovih upustava. Postoje dve vrste frašizinga i to: Prometni i proizvodni međunarodni franšizing. Kod prvog je u pitanju plasman robe, usluga, proizvoda krajnjem korisniku. Kod drugog, proizvodnog davalac ustupa primaocu pored plasmana robe i njenu delimičnu proizvodnju.

среда, 27. јануар 2010.

Međunarodni ugovor o franšizingu, forfetingu i faktoringu (Ekonomija)

MEĐUNARODNI UGOVOR O FRANŠIZINGU, FORFETINGU I FAKTORINGU

Ugovor o franšizingu je poseban oblik ugovora kojim se davalac franšizinga obavezuje da će da obavlja isporuku određene robe sukcesivno i pružati određene usluge, da će da prenosi svoja znanja primaocu franšizinga, koji se obavezuje da će za sve to da plati određenu naknadu. Oni se nalaze u dve razlicite zemlje. Ovaj ugovor se sastoji od više elemenata drugih ugovora, to mogu da budu ugovor o delu, o zastupanju i ustupanju prava. Ovaj ugovor ima veliki značaj jer uz pomoć njega obezbeđuje povećan promet roba i usluga, takođe se proizvodi i usluge probijaju na nova tržišta. Uz pomoć franšizinga se smanjuju i razne vrste rizika jer se određen deo rizika prebacuje na druga lica. Korisnik lizinga ima i korist od toga što stiče određene nove tehnologije. Obaveze davaoca mogu da budu one koje se odnose na ustupanje određenih prava to jest isključivo pravo prodaje roba i usluga. Davalac pruža i upotrebu uslužnog i robnog žiga. Tu spadaju još i obaveze reklamiranja, i sve što je vezano za poboljšanje prodaje na određenom tržištu. Glavne obaveze primaoca franšizinga se odnose na spoljni i unutrašnji izgled sedišta ili radnje. Sve mora da se uradi po upustvima koja je primalac dobio od davaoca franšizinga. Primalac mora uz svoje ime da upotrebljava i svoje ime jer on predstavlja nezavisnog privrednika. Druga veoma važna obaveza primaoca franšizinga je ta da on mora da vodi aktivnu poslovnu politiku koju je odredio sam davalac i da se strogo pridržava njegovih upustava. Postoje dve vrste frašizinga i to: Prometni i proizvodni međunarodni franšizing. Kod prvog je u pitanju plasman robe, usluga, proizvoda krajnjem korisniku. Kod drugog, proizvodnog davalac ustupa primaocu pored plasmana robe i njenu delimičnu proizvodnju. Ovo je ugovor kod koga se podrazumeva da ce klijent na banku da prenese sadašnja i potraživanja u budućnosti potraživanja koja su vezana za ugovor o međunarodnoj prodaji robe, a banka se obavezuje da će uz određenu proviziju da naplati potraživanja, i uz to da kreditira klijenta i vrši druge faktoring usluge. Faktoring organizacija, to jest banka može na sebe da preuzme i niz drugih poslova koji mogu da budu poslovi marketinga, može da vodi poslovne knjige, da utvrđuje platežnu sposobnost potencijalnih kupaca itd. Ovaj način poslovanja banke obezbeđuje brze funkcionisanje roba i usluga na međunarodnom tržištu, pa samim tim i povoljno utiče na povećanje proizvodnje. Ovaj način finansiranja je veoma povoljan sa mala i srednja preduzeća, naročito za ona koja se nalaze u početnim fazama, dok se jos izgrađuju. Postoji nekoliko vrsta ugovora o faktoringu, postoje otvoreni i zatvoreni faktoring.
Kod otvorenog klijent svoja potraživanja prenosi na banku, ali je dužan da o tome obavesi kupca i da ga obavesti da iznos plati banci. Kod zatvorenog tipa banka se pojavljuje preko istog izvoznika i preprodaje robu, ovaj tip je znatno povoljniji za banku. Postoje još i pravi i kvazi faktoring. Pravim se obavljaju funcije kao sto su: refinansiranja potraživanja, obezbeđenje plaćanja, pružanje stručnih usluga itd. Kod kvazi faktoringa jednu ili dve funkcije, a ne sve zajedno. Pored mnogih podela koje postoje postoji i jedna koja je podeljena na domaći i međunarodni faktoring. Ova podela je na bazi teritorijalnog kriterijuma. Obaveza banke kod ovog ugovora je ta što mora da posao obavi savesno, da vodi računa o raznim pravilima i običajima, da po okončanju posla prenese klijentu sve koristi, kao i da mu dostavi račun.

Međunarodni ugovor o faktoringu (Ekonomija)

MEĐUNARODNI UGOVOR O FAKTORINGU

Ovo je ugovor kod koga se podrazumeva da će klijent na banku da prenese sadašnja i potraživanja u budućnosti. Potraživanja koja su vezana za ugovor o međunarodnoj prodaji robe, a banka se obavezuje da će uz određenu proviziju da naplati potraživanja, i uz to da kreditira klijenta i vrši druge faktoring usluge. Faktoring organizacija, to jest banka može na sebe da preuzme i niz drugih poslova koji mogu da budu poslovi marketinga, može da vodi poslovne knjige, da utvrđuje platežnu sposobnost potencijalnih kupaca itd. Ovaj način poslovanja banke obezbeđuje brže funkcionisanje roba i usluga na međunarodnom tržištu, pa samim tim i povoljno utiče na povećanje proizvodnje. Ovaj način finansiranja je veoma povoljan sa mala i srednja preduzeća, naročito za ona koja se nalaze u početnim fazama, dok se još izgrađuju. Postoji nekoliko vrsta ugovora o faktoringu, postoje otvoreni i zatvoreni faktoring. Kod otvorenog, klijent svoja potraživanja prenosi na banku, ali je dužan da o tome obavesti kupca i da ga obavesti da iznos plati banci. Kod zatvorenog tipa banka se pojavljuje preko istog izvoznika i preprodaje robu, ovaj tip je znatno povoljniji za banku. Postoje još i pravi i kvazi faktoring. Pravim se obavljaju funcije kao što su: refinansiranja potraživanja, obezbeđenje plaćanja, pružanje stručnih usluga itd. Kod kvazi faktoringa jednu ili dve funkcije, a ne sve zajedno. Pored mnogih podela koje postoje postoji i jedna koja je podeljena na domaći i međunarodni faktoring. Ova podela je na bazi teritorijalnog kriterijuma. Obaveza banke kod ovog ugovora je ta što mora da posao obavi savesno, da vodi računa o raznim pravilima i običajima, da po okončanju posla prenese klijentu sve koristi, kao i da mu dostavi račun.

Međunarodni ugovor o dugoročnoj proizvodnoj kooperaciji (Ekonomija)

MEĐUNARODNI UGOVOR O DUGOROČNOJ PROIZVODNOJ KOOPERACIJI

Dugoročna proizvodna koorelacija je pravni posao kod kog se partneri nalaze u dve različite zemlje, a zajedno obezbeđuju tehnički, energetski i ekonomski ogovarajuću proizvodnju i razmenu proizvoda koji su predmet koorelacije. Znaći međunarodna dugoročna proizvodna koorelacija podrazumeva saradnju kooperanata iz najmanje dve različite zemlje pri proizvodnji određenog proizvoda ili na proizvodnji delova nekog proizvoda koji se kasnije spajaju i čine jedinstven proizvod. Glavni cilj međunarodne kooperacije je da se kompletira gotov proizvod i on je namenjen izvozu, kooperanti ne moraju u isto vreme da proizvedu proizvod, ali je važno to da na kraju sve delove ugrade u jedan proizvod. Partneri iz ugovora o međunarodnoj dugoročnoj koorelaciji su dužni i imaju obavezu da ugovor i sve njegove izmene podnesu saveznom organu koji je nadležan za njih. To moraju da urade 30 dana od njegovog zaključenja. Ovaj ugovor je na prvom mestu obligaciono pravni ugovor jer se njime regulišu i prava i obaveze kooperanata. Ovaj ugovor takodje u sebi sadrži više drugih ugovora, na primer ugovor o licenci, ugovor o pribavljanju i upotrebljavanju intelektualne svojine i drugi. On je veoma znacajan za nasu zemlju, jer se radi o kooperaciji nasih domaćih preduzeća sa inostranim pravnim subjektima koji doprinose većoj privrednoj saradnji, većem obimu proizvodnje, kao i većem kvalitetu proizvoda. Elementi ugovora pored ugovornih strana mogu da budu i vise lica, ali pod uslovom da partneri obavljaju proizvodnu delatnost. U našoj zemlji postoje carinske olakšice kada je ovaj tip ugovora u pitanju. Olakšica je u tome što se određene sirovine koriste za izradu proizvoda koji se izvozi, pa se na osnovu toga može povratiti carina koja je plaćena, i to u roku od 6 meseci. Ove olakšice ce naravno i dalje postojati u našem carinskom sistemu, ali samo one olakšice koje su u skladu sa Svetskom Trgovinskom organizacijom.

Međunarodni kreditni poslovi (Ekonomija)

MEĐUNARODNI KREDITNI POSLOVI

Ugovor o bankarskom kreditu je ugovor kod koga se banka obavezuje da će korisniku kredita da stavi na raspolaganje određena novčana sredstva, a da će korisnik kredita preuzeti obavezu da banci plaća kamatu koja je određena i da ce iznos kredita da vrati po uslovima koji su navedeni u ugovoru. Kredit može da se odobri na neodređeno ili određeno vreme, za neku namenu koja je utvrđena ili ne. Kao dve strane kod ovog ugovora mogu da se pojave domaća ili strana banka kao i domaći ili inostrani klijent banke. Ugovor o međunarodnom kreditu mora da bude formalan, odnosno da bude spojen u pismenom obliku. U ugovoru se nalazi iznos novca, uslovi koji se odnose na davanje i korisćenje kredita, kao i druge obaveze i prava koja se odnose na strane koje ga ugovaraju. Korisnik kredita može i da odustane i pre nego što je počeo da koristi kredit. Klijent može i da vrati kredit pre njegovog isteka, i o toj nameri je obavezan da obavesti banku. Banka ne obračunava kamatu ako se kredit vrati pre roka, odnosno ne obračunava kamatu od dana vraćanja kredita pa do dana koji je bio predviđen u ugovoru. Postoji više vrsta kredita, oni mogu da budu po dužini trajanja, mogu da budu kratkoročni, srednjoročni i dugoročni. Mogu da budu javni i inostrani. Javne odobrava država sa svojim organima, a inostrane strane finansijske institucije. Oni mogu da se odrede i po delatnosti klijenta mogu da budu, industrijski, zanatski poljoprivredni, itd. Prema funkciji mogu da budu opšti i namenski.

Međunarodni bankarski depoziti (Ekonomija)

MEĐUNARODNI BANKARSKI DEPOZITI

Mnogi ovaj ugovor smatraju za neutralni ugovor, odnosno neutralni posao banke. Ona ne istupa ni kao poverilac ni kao dužnik. Postoji par vrsta bankarskuh depozita. Oni se određuju po kriterijumu prava koja banka ima prema deponentovim stvarima. Oni mogu da budu pravi i nepravi međunarodni depoziti. Pravi su najčešće depoziti kod kojih banka nema nikakva prava da koristi stvari koje su joj ostavljene od strane klijenta, deponenta. Ona deponovane stvari mora da vrati u istom obliku kako su ostavljena. Kod nepravih ima pravo da se koristi deponovanim stvarima, ali ima obavezu da ih u istom obliku i u istoj količini vrati deponentu. Postoji i podela na međunarodne otvorene i zatvorene depozite. Kada su u pitanju otvoreni onda se u tom slučaju oni predaju banci nezapečaćeni i daju se samo radi čuvanja. Kod zatvorenih se predaju u posebnim omotima, odnosno zapečaćeni. Postoje još i depoziti po vidjenju i oročeni depoziti. Kod ovih po viđenju nije predviđen rok njihovog čuvanja, a kod oročenih se taj rok zna. Postoje takođe i novčani i nenovčani. Kod novčanih predmet deponovanja su novčana sredstva, a kod nenovčanih podrazumeva se čuvanje HOV ili raznih dragocenosti.

Međunarodni akreditiv (Ekonomija)

MEĐUNARODNI AKREDITIV

On predstavlja određeni instrument kojim se banka obavezuje da će po nalogu klijenta, a na osnovu određenih dokumenata da obavi plaćanje ili će da ovlasti drugu banku da izvrši određeno plaćanje trećem licu. Ako posmatramo ekonomski za banku je ovaj posao neutralan. Banka u ovom poslu ne istupa ni kao dužnik ni kao poverilac. Ovaj posao o međunarodnom poslovnom akreditivu je od velikog značaja kad su u pitanju poslovi međunarodnog privrednog i poslovnog prava. Posebno je važan kod privrednih ugovora i plaćanja pogotovo kad je situacija takva da kupac ne može da raspolaže robom koja je poslata putem špeditera dok se obezbedi sva dokumentacija kao što su na primer skladišnica ili prevozni list. Što se tiče vrsta bankarskih akreditiva u praksi postoje dve osnovne vrste: obični, koji se još nazivaju i neuslovljeni i dokumentarni koji se nazivaju i uslovljeni međunarodni akreditivi. Obični su oni kod kojih se isplata određene novčane mase nije vezana nikakvom uslugom korisniku akreditiva. Tu možemo da svrstamo lični akreditiv, kreditno pismo, budžetski akreditiv i dr. A međunarodni dokumentarni robni akreditiv je instrument plaćanja koji funkcioniše tako što kupac stavi na raspolaganje banci iznos ugovorene cene, s tim da istu sumu novca plati prodavcu, ali pod uslovom da je ovaj u okviru određenog roka predao novac toj banci kod koje je otvoren akreditiv.

Međunarodne organizacije kao subjekti međunarodnog poslovanja (Ekonomija)

MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKTI MEĐUNARODNOG POSLOVANJA


Postoje dva aspekta posmatranja međunarodnih organizacija kao subjekata spoljne trgovine i međunarodne trgovinske politike, to su: orgnizacije opšteg karaktera i organizacije regionlnog karaktera. Organizacije opšteg karaktera su: Organizacija ujedinjenih nacija (OUN), Svetska trgovinska organizacija (STO), Međunarodni monetarni fond (MMF), Međunarodna banka za obnovu i razvoj. Organizacija ujedinjenih nacija ima 6 osnovnih organa: generalnu Skupštinu, Savet bezbednosti, Socijalni i ekonomski savet, Strategijski savet, Međunarodni sud pravde i Sekretarijat. Postoje i neke specijalizovane organizacije Ujedinjenih nacija, kao što su: Organizacija za prehranu i poljoprivredu (FAO), MMF, Međunarodna organizacija rada (ILO), Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD). Radi unapređivanja međunarodne razmene u okviru OUN-a je izrađena Havanska povelja, ona nije u potpunosti prihvaćena nego samo njena 4-a tačka, a to je (GATT). Opšti sporazum o carinama i trgovini. Svetska trgovinska organizacija (STO) takoreći naslednik GATT-a. Njene osnovne funkcije su: nadzor i sprovođenje multilateralnih trgovinskih sporazuma, rešavanje sporova, nadzor nacionalne trgovinske politike, saradnja sa ostalim značajnim institucijama, značajna uloga kod kreiranja globalne ekonomske politike. Glavni organ STO je Ministarska konferencija, nju čine predstavnici zemalja članica. STO ima veliki značaj za međunarodnu trgovinu kao i za međunarodne privredne odnose, pa samim tim i na međunarodno pravo. Međunarodni monetarni fond (MMF) je osnovan 1945god. Na njegovom čelu se nalazi savet guvernera sa izvršnim odborom. Njegovi osnovni ciljevi su razvijanje međunarodne monetarne saradnje, razvijanje međunarodne trgovine, devizne stabilnosti, zaposlenosti itd. Svaka zemlja ima po 250 glasova, plus po jedan glas za svakih 100 000 dolara svoje kvote. Međunarodna banka za obnovu i razvoj je osnovana 44 godine sa ciljem da pomogne zemljama da se obnove posle 2 svetskog rata. Njen najviši organ čine svi Guverneri zemalja članica, koji sačinjavaju Skupštinu. Organizacije regionalnog karaktera su: Organizacija za ekonomsku saradnju (OECD), Evropska zajednica za ugalj i čelik (CECA), Evropska unija (EU), Evropsko udruženje slobodne trgovine (EFTA), Latinsko američka slobodna zona trgovine (LAFTA). Evropska unija (EU)- Ona je na početku imala ime Evropska ekonomska zajednica i pod njom su na početku bile Evropska zajednica za ugalj i čelik, Evropska ekonomska zajednica, i Evropska zajednica za atomsku energiju. Evropska ekonomska zajednica je na početku bila poznata i pod nazivom Zajedničko evropsko tržište. Evropska ekonomska zajednica je stvorena Rimskim ugovorom 1957.godine, ali je došao na snagu 1958. tačno 1.januara. Ovaj ugovor su zaključile sledeće zemlje: Belgija, Italija, Holandija, Francuska, SR Nemačka, Luksemburg. Njen glavni cilj je bio da se stvori zajedničko tržište, kao i stvaranje carinske unije i uzajamna privredna saradnja. Stvaranjem EU taj cij je i ostvaren, 1995. godine carine između zemalja EU su ukinute. Sama ideja ujedinjenja Evrope je nastala kao potreba zato što se ona nalazila stešljena između SAD I bivšeg SSSR-a sa druge strane, Evropa je bila prinuđena da se odluči za jednu od ovih sila i da joj se priključi, ili da se sama ujedini, ona se ujedinila i tako je nastala EU. Skupština Eu se sastoji od predstavnika država koji su nosioci donošenja odluka. Organ Eu je takođe i Savet EU, koji donosi odluke bilo koncezusom, kvalifikovanom ili običnom većinom. Ovaj savet ima ulogu da vrši usklađivanje politike opšteg karaktera država članica i donosi odluke koje imaju za cilj da se uskladi njihova privredna politika. Svaka država ima pravo da delegira po jednog člana u savet. Osnovni princip EU je da se zajedničkim zbližavanjem članica stvori zajedničko evropsko tržište, sa jednim, globalnim tj. glavnim ciljem da se stvori carinska i monetarna unija. EU je ukinula carinu u međusobnoj robnoj razmeni, ali je i stvorila i jedinstvenu carinsku zaštitu i jedinstvenu carinsku tarifu kad je u pitanju trgovina sa trećim zemljama, koje se ne nalaze u EU. Što se tiče naše zemlje pred njom se nalaze mnoge prepreke, kao što je potpuna saradnja sa Haškim tribunalom, i ispunjavanje mnogih drugih uslova. Iako je potpisan Sporazum o Stabilizaciji i Pridruzivanju (SSP), jos uvek smo veoma daleko od članstva. Evropsko udruženje slobodne trgovine (EFTA) ima kao glavni cilj da unapređuje poslovne i privredne aktivnosti zemalja članica, da poveća produktivnost, obezbedi finansijsku stabilnost, da smanjuje razlike između zemalja članica. Njeni organi su: Savet, odbor za pripremanje, Sekretarijat, kao i odbori koji konstituišu savet. Latinsko američka zona slobodne trgovine osnovana je 60-ih god. Njene članice su: Argentina, Brazil, Meksiko, Paragvaj, Peru i Urugvaj. LAFTA se sastoji od 3 glavna principa, i to: stvaranje podjednakih mogućnosti, dobrovoljnost i neisključivost. Kod ove zone dominiraju Argentina, Brazil i Meksiko.

Međunarodne bankarske garancije (Ekonomija)

MEĐUNARODNE BANKARSKE GARANCIJE

Do međunarodnih bankasrkih garancija se nejčešće dolazi kada to ima veze sa izvršenjem ugovora o prodaji u spoljnotrgovinskom prometu, ali i prilikom izvođenja raznih investicionih radova u inostranstvu. Bankarske garancije spadaju u grupu neutralnih bankarskih poslova, u ovom poslovanju banke niti istupa kao poverilac niti kao dužnik. Banka se pojavljuje kao garant, ona garantuje da ce dužnik da izvrši svoju obavezu. Najčešći oblik kako se daje bankarska garancija je garantno pismo, akceptiranjem menice, deponovanjem HOV i raznim drugim.
Bitni elementi kod bankarskih garancija su: banka i njeno sedište, odnosno svi podaci o davaocu garancije, sedište primaoca garancije, novčani iznos garancije, rok do kog važi garancija, mesto gde je garancija izdata kao i potpis ovlašćenog lica. Pored ovih osnovnih elemenata postoje i razne klauzule koje se tiču primene prava i rešavanju mogućih sporova, zlatne i valutne klauzule, datum vraćanja bankarske garancije itd. Postoji više vrsta, i one mogu da budu: licitaciona, garancija za vraćanje avansa, garant za izvršenje posla itd. Licitaciona je ona kojom se pokrivaju sve štete koje nastanu ako se sa učesnikom na licitaciji ne napravi ugovor. Garancija za izvršenje posla je garancija koja predstavlja obavezu banke da ce da isplati određenu sumu ako izvođac ne ispuni sve svoje obaveze. A pod garancijom za vraćanje avansa se podrazumeva garancija kojom banka na sebe preuzima obavezu da ce da ispali određenu sumu ako dužnik ne bude bio u mogućnosti isplati ugovornu obavezu, a za koju je dao avans.

Komisioni poslovi u međunarodnom poslovnom pravu (Ekonomija)

KOMISIONI POSLOVI U MEĐUNARODNOM POSLOVNOM PRAVU

Kod ove vrste ugovora komisionar prihvata na sebe obavezu da će za račun komitenta i u svoje ime da zaključi ugovor, a da će za to komitent da mu plati određenu naknadu. Ovim poslom se bave komisiona preduzeća, ali komisione poslove mogu da obavljaju i druga spoljnotrgovinska preduzeća. Predmet ovog ugovora može da bude prodaja robe, kupovina robe, HOV, prevoz, osiguranje i dr. Vrste se dele po tome koje je poslove komisionar preuzeo. Po toj podeli postoje 4 vrste komisionog ugovora. Prodajni komision je onda kada komisionar ima obavezu da robu koja pripada komitentu proda trećem licu. On to radi u svoje ime i za račun komitenta. Drugi je kupovni komision i on je takav da kod njega komisionar ima obavezu da isto tako nastupa u svoje ime, a za račun komitenta i da kupuje pored robe i HOV. Tu je i komision u međunarodnom transportu, kod njega se komisionar obavezuje da ce u svoje ime i za račun komitenta da zaključi ugovor o prevozu robe sa prevoznikom. Jos postoji i komision koji ima jednu klauzulu, Star de kredere, za ovaj vid komisiona je karakteristično da se komisionar obavezuje da ce da zaključi ugovor sa trećim licem i da će da uz to i garantuje da ce treće lice da ispuni obavezu.

Klirinški, kompezacioni poslovi i poslovi dokumentarnog inkasa (Ekonomija)

KLIRINŠKI, KOMPEZACIONI POSLOVI I POSAO DOKUMENTARNOG INKASA

Kompezacioni poslovi su oni kojima se podrazumeva prebijanje potraživanja između privrednih subjekata. Kompezacioni poslovi su poslovi prebijanja koji se obavljaju između nekih privrednih subjekata ili pravnih lica. Kada se ovo prebijanje potraživanja obavlja sa državom onda su u pitanju klirinški poslovi. Po zakonu se poslovi kopmpezacije moraju obavljati preko ovlašćenih institucija, banaka. Ova vrsta poslovanja može da se izvede samo onda kada se pojave određeni uslovi, recimo kada se samo na taj način mogu uvesti ili se izvesti neka vrsta robe, jer se tako i obezbeđuju bolji uslovi. Pod poslom dokumentarnog inkasa se podrazumeva posao koji banka preuzima uz obavezu da po nalogu i za račun svog klijenta naplati njegova potraživanja prema trećem licu. Banka to radi posredstvom menice i na osnovu raznih dokumenata na osnovu kojih može da raspolaže robom. Klijent, odnosno nalogodavac se obavezuje da će banci da plati određenu proviziju i sve troškove koje je imala u naplati potraživanja. Kao glavnu karakteristiku ovog posla možemo da smatramo da je to posao sa izvršenjem koje je trenutno. Ovaj ugovor spada u ugovore po nalogu. Postoji više vrsta dokumentarnog inkasa, neki od njih su: takozvani, čisti inkaso odnosno nerobni, kod njega se naplata vrsi potrazivanjem HOV. A kod robnog inkasa obavlja se naplata HOV zajedno sa robnim dokumentima, ali može da se naplati i samo robnim dokumentima bez HOV. Učesnici dokumentarnog inkasa mogu da budu nalagodavac koji i angažuje banku, dostavna banka koja ima ulogu remitenta, i trasat odnosno kupac koji je dužan da udovolji nalogu za naplatu. Treba napomenuti da je banka i dosta ograđena po pitanju nekih stvari, banka recimo nije odgovorna ako dođe do nekih gubitaka dokumentacije.

Izvori spoljne trgovine, međunarodne trgovinske politike i međunarodnog poslovanja (Ekonomija)

IZVORI SPOLJNE TRGOVINE, MEĐUNARODNE TRGOVINSKE POLITIKE I MEĐUNARODNOG POSLOVANJA

Može se reći da postoji širok spektar izvora spoljne trgovine, međunarodne trgovinske politike i međunarodnog poslovanja, i to: a) Izvori koji potiču iz međunarodnog javnog prava; b) Izvori domaćeg prava; c) Izvori koji regulišu međunarodne poslovne operacije. Izvori koji potiču iz međunarodnog javnog prava - ovde spadaju: međunarodni ugovori, međunarodno običajno pravo, kao i opšti principi međunarodnog prava. Međunarodni ugovori se odnose na međunarodne ekonomske i privredne odnose. U pitanju su dvostrani i višestrani ugovori koji se još nazivaju i koncesijama. Kada se obavlja promet roba i usluga pojavljuju se i običaji, koji traju duži niz godina. Međunarodni običaji ulaze u sve oblasti međunarodnog privrednog poslovanja. U velikom broju slučajeva poslovni odnosi ne mogu da u potpunosti budu zakonom predviđeni, pa su pravila međunarodnog poslovnog običajnog prava veoma prisutna. Postoje i kodifikovana pravila, koja su nastala dugom primenom i upotrebom nekih postupaka u međunarodnim poslovnim odnosima. Postoje i opšti principi u međunarodnom njima se u mnogim državama omogućavaju određena prava i interesi. Ovde je najznačajniji princip reciprociteta, odnosno uzajamnosti, on omogućava jednoobrazno postupanje u odnosu na svakog pravnog subjekta u dve različite drzave. Izvori domaćeg prava - domaće pravo i zakononovodstvo stvara okvire koji služe za ragulisanje ekonomskih odnosa sa inostranstvom. U pitanju su zakoni kojima se reguliše spoljno trgovinsko poslovanje. To su propisi koji čine određeni ekonomski javni poredak jedne države. Neki od njih su: zakom o spoljno trgovinskom poslovanju, Zakon o deviznom poslovanju, Zakon o stranim ulaganjima, Zakon o platnom prometu, Carinski zakon, Zakon o NBS. Izvori koji regulišu međunarodne poslovne poslovne operacije - kod njih se u prvi plan mogu staviti izvori koji služe za regulaciju međunarodnog robnog prometa i prometa usluga. Prvenstveno se odnosi na građanske i trgovacke zakonike, tu može da se radi i o odgovarajućim izvorima koje donosi određena država, nacionalnim propisima javnog prava koji direktno ili indirektno utiču na regulisanje odnosa sa inostranstvom.

Evropska unija (Ekonomija)

EVROPSKA UNIJA


Ona je na početku imala ime Evropska ekonomska zajednica i pod njom su na početku bile Evropska zajednica za ugalj i čelik, Evropska ekonomska zajednica i Evropska zajednica za atomsku energiju. Evropskam ekonomska zajednica je na početku bila poznata i pod nazivom Zajedničko evropsko tržište. Evropska ekonomska zajednica je stvorena Rimskim ugovorom 1957.godine, ali je došao na snagu 1958. tačno 1.januara. Ovaj ugovor su zaključile sledeće zemlje: Belgija, Italija, Holandija, Francuska, SR Nemačka, Luksemburg. Njen glavni cilj je bio da se stvori zajedničko tržište, kao i stvaranje carinske unije i uzajamna privredna saradnja. Stvaranjem EU taj cij je i ostvaren, 1995. godine carine između zemalja EU su ukinute. Sama ideja ujedinjenja Evrope je nastala kao potreba zato što se ona nalazila stešljena između SAD i bivšeg SSSR-a sa druge strane, Evropa je bila prinuđena da se odluči za jednu od ovih sila i da joj se priključi, ili da se sama ujedini, ona se ujedinila i tako je nastala EU. Skupština EU se sastoji od predstavnika drzava koji su nosioci donošenja odluka. Organ Eu je takođe i Savet EU, koji donosi odluke bilo koncezusom, kvalifikovanom ili običnom većinom. Ovaj savet ima ulogu da vrši usklađivanje politike opšteg karaktera država članica i donosi odluke koje imaju za cilj da se uskladi njihova privredna politika. Svaka država ima pravo da delegira po jednog člana u savet. Osnovni princip EU je da se zajedničkim zbližavanjem članica stvori zajedničko evropsko tržište, sa jednim, globalnim tj. glavnim ciljem da se stvori carinska i monetarna unija. EU je ukinula carinu u međusobnoj robnoj razmeni, ali je i stvorila i jedinstvenu carinsku zaštitu i jedinstvenu carinsku tarifu kad je u pitanju trgovina sa trećim zemljama, koje se ne nalaze u EU. Što se tiče naše zemlje pred njom se nalaze mnoge prepreke, kao sto je potpuna saradnja sa Haškim tribunalom, i ispunjavanje mnogih drugih uslova. Iako je potpisan Sporazum o Stabilizaciji i Pridruzivanju (SSP), još uvek smo veoma daleko od članstva.

Ček i vrste čekova (Ekonomija)

ČEK I VRSTE ČEKOVA

Ček predstavlja HOV kojom se izdavalac sa određenim nalogom obraća drugom licu da po dospelosti isplati korisniku čeka iznos koji je određen na čeku. Što se tiče čeka on u današnjoj modernoj trgovini predstavlja sredstvo plaćanja. On se koristi i time se izbegava korišćenje gotovog novca, i time se smanjuju rizici koje donose poslovi sa gotovim novcem. Postoji dosta vrsta čekova. Oni se dele na osnovu dva kriterijumana, i to na vrste koje se određuju prema načinu određivanja imaoca prava, i po nameni koju imaju čekovi. Prema imaocu prava on može da bude na ime, po naredbi, može da bude na donosioca, može da bude alternativni ček itd. Kada se izdaje na ime onda njegov izdavalac ima želju da njegovu cirkulaciju ograniči. Na njemu se nalazi ime korisnika i on se tom licu i isplaćuje. Kada je u pitanju ček po naredbi za njega je karakteristično da se isplaćuje po naredbi lica koje je na njemu navedeno. Ček moze da bude i na donosioca, u ovom slučaju se ček isplaćuje donosiocu i na njemu ne mora da bude napisano ime donosioca. Oni su rizični zbog toga što se obično ne proverava identitet donosioca. Alternativni je sličan kao i ovaj po donosiocu, sa tim što se u njemu navodi ime kome ček moze da se isplati.
Čekovi se dele i prema njihovoj nameni. Oni mogu da budu: putnički, akreditivni, isplatni, virmanski, barirani i drugi. Putnički su oni koji služe da se podmire plaćanja na putovanjima, njime se plaćaju troškovi bez upotrebe gotovog novca. Akreditivni su oni kojima se daju neke olakšice koje daje država, oni mogu da se upotrebe za neke vrste proizvoda. Kod isplatnih se isplaćuje iznos u gotovom novcu. Kod virmanskih se isplata ne obavlja u gotovom novcu, prenos se vrši preko računa. Barirani su oni koji se prepoznaju zato što imaju dve paralerne linije po čeku i njih može da isplati samo banka, odnosno posredstvom banke.

Carinski sistem Srbije (Ekonomija)

CARINSKI SISTEM SRBIJE

Na sistem čini skup propisa i instituta iz oblasti carina, carinskog nadzora, carinske robe, carinskog područja, carinske linije itd. Ovi propisi omogućavaju da se zaštiti domaća proizvodnja. Postoje dva propisa koja regulišu osnovne institute u oblasti carina i carinske zaštite domaće proizvodnje i to su: Zakon o carinskoj tarifi i Carinski zakon.
Zakon o carinskoj tarifi je moderan zakon koji ima osnovnu ulogu da zaštiti domaću proizvodnju, i to putem carinskih stopa. Uz pomoć ove tarife se obezbeđuje zaštita domaće proizvodnje na duži rok. Ali to sa sobom ne povlači pretpostavku da se ovaj zakon neće menjati, naprotiv on je podložan periodičnim promenama, kao i prilagođavanju potrebama koje se javljaju kod zaštite domaće proizvodnje. Carinski zakon reguliše sve osnovne institute iz oblasti carina i uz Carinski zakon postoji još i čitav niz podzakonskih propisa. Naš sistem se ne razlikuje od drugih cariskih sistema, kao i kod drugih sistema i kod nas postoji jedan broj instituta koji služe za omogućavanje efikasnog funkcionisanja carinskog sistema. Ti instituti koji su potrebni za efikasno funkcionisanje carinskih sistema su: carinska linija, carinsko područje, carinska roba, carinski obveznik, carinska obaveza, slobodne zone, carinske zone i jos mnogo drugih. Pod carinskom linijom se podrazumeva granica između jednog i drugog carinskog sistema. U većem broju primera ta carinska linija se poistovećuje sa državnim granicama na kopnu, moru, rekama, jezerima itd. Ali postoje i primeri da se ona ne poklapa sa državnom granicom, onda se tu radi o carinskim izključcima ili carinskim priključcima. Carinsko područje se smatra ona teritorija na kojoj se primenjuje određeni carinski sistem, odnosno carinski propisi jedne zemlje. Tu spadaju i ugovori koji su spojeni sa nekom drugom zemljom. Ovo područje je ograničeno određenom carinskom linijom, državnom granicom u najvećem broju slučajeva. Izuzetak su carinski priključci i carinski isključci.

Carinska tarifa Srbije (Ekonomija)

CARINSKA TARIFA SRBIJE

U našoj zemlji je carinska tarifa osnovni i dugoročni instrument zaštite domaće proizvodnje. Opšta je zbog toga što se njene stope primenjuju na celokupan uvoz roba. Ona je i advalorna jer se njene stope primenjuju na vrednost robe. Ona je i jednokolona jer ima samo jednu kolonu carinskih stopa koje se primenjuju na svu robu koja je poreklom iz zemalja sa kojima imamo zaključen ugovor sa klauzulom povlašćene nacije. Kod nas postoji Zakon o carinskoj tarifi Srbije koji ima dva dela: zakonski (normativni) i spisak roba. Ovim zakon je predviđeno opšte pravilo, a to znači da se na svu uvoznu robu koja se uvozi na naše carinsko područje plaća carina po stopama koje su utvrđene carinskom tarifom. U normativom delu je predviđeno i uprošćeno svrstavanje delova i proizvoda u rastavljenoim stanju, i ono se na zahtev carinskog obveznika mogu svrstati u gotov sastavljen proizvod. Carinska tarifa ima sređeni spisak roba prema harmonizovanoj nomenklaturi, ona ima 21 odeljak, 97 glava, a 77. glava je rezervisana za nove proizvode, a ima još i 1241 tarifni broj. Odeljci su obeleženi rimskim brojevima, oni su najveći deo carinske tarife, oni se u tarifi dele na glave od 1 do 97 i obeležavaju se arapskim brojevima. Tarifni brojevi su podeljeni na dve dvocifrene grupe, a obeležavaju se četvorocifrenim arapskim brojevima. Oni se raščlanjavaju na tarifne međubrojeve i tarifne podbrojeve, njima mogu da se obuhvate grupe proizvoda i pojedinačni proizvodi. Cainske tarife se dele na više vrsta, neke od njih su sledeće, neke se primenjuju kod nas, a neke ne, ali ovo su neke od vrsta: Carinske tarife posmatrane u užem i širem smislu. U užem smislu one su spisak koji je sistematizovam i koji predstavlja jedan sređen spisak carinskih roba sa stopama za robu i određenim principima. Kada posmatramo širi smisao onda se pored svega ovog nalazi i zakonski deo sa svojim odredbama. Carinske tarife imaju trajni ili privremeni karakter. One koje se donose zakonom su trajnog karaktera, a one koje se donose podzakonskim propisima, raznim uredbama su privremenog karaktera. One su podložne promenama i mogu vrlo brzo da se promene. Postoje još i kombinovane, autonomne i ugovorne. Autonomne određena država donosi samostalno, pa je tako samostalno i može menjati. Ugovorne carinske tarife se donose na osnovu međunarodnih ugovora. Taj ugovor može da bude između jedne zemlje sa drugom i jedne zemlje sa više zemalja. Kombinovana carinska tarifa je ona koja je takoreći kombinacija prve i druge, kod nje se autonomno propisuju, ali i prihvataju neka rešenja, recimo u pogledu spiska roba. Postoje još i uvozne, izvozne i provozne tarife. Carinske tarife su uglavnom uvozne, ali postoje u nekim zemljama i izvozne koje se naplaćuju na izvoz robe. Razlog zbog kojih se ovo radi je najčešće socijalnog karaktera. Što se tiče provoznih one su ukinute 1921.godine. Imamo i advalorne, specifične i kombinovane carinske tarife. Advalorne su carinske tarife koje se danas najviše primenjuju, one najbolje obezbeđuju zaštitu domaće proizvodnje. Kod ovih carinskih tarifa, carina se naplaćuje na vrednost robe. Kod specifičnih carinskih tarifa osnova za naplatu je jedinica mere proizvoda, kilogram, litar, tona, itd. Carinske tarife imaju i svoje nedostatke, pa da bi se oni umanjili, moguća je kombinacija ove dve carinske tarife, pa se u nekim zemljama koriste kombinovane carinske tarife.

Carinska roba (Ekonomija)

CARINSKA ROBA

Carinska roba predstavlja najznačajniji institut u carinskim sistemima svih zemalja. Kada govorimo o robi treba da napomenemo da roba koja je prodata po Međunarodnim ugovorima ne smatra se da se tim aktom ona smatra i carinskom robom, tek onda kad ona prođe carinsku liniju i kada se nad njom sprovodi postupak carinjenja. To znači da ona postaje carinska roba tek kad pređe carinsku liniju i uđe na teritoriju jedne države. Roba mora da ima sve osobine, kao i svaka pokretna roba, odnosno stvar u ekonomiji i pravu. Ona bez ovih osobina ne može da ima karakter carinske robe. Postoje slučajevi kada se određena roba smatra carinskom, a da nije ni prešla granicu. Može da se kaže da su to retke situacije i u vezi je sa različitim uštedama u transportu.
Carinska roba predstavlja predmet carinskih sistema, odnosno njenih organa i svim što je u vezi sprovođenja mera kao što je carinski nadzor i carinjenje robe. Neke od njenih osnovnih karakteristika su: da je roba pokretna stvar, da ima određenu vrednost, carinska roba mogu da budu i žive životinje i biljke, ali kada prelaze granicu uz volju ljudi, sama roba je pod posebnim rezimom carinskog nadzora, carinsku robu čine i napustene stvari koje su inostranog porekla na neki način su došle na carinsko područje određene države. Kada smo rekli da roba ima određenu vrednost, time se smatra da se roba može novčano izraziti i da se na osnovu toga može razmenjivati za novac. Robe koje nemaju svoju vrednost nisu za tržište one ne mogu da se razmenjuju pa samim tim se i ne smatraju carinskom robom. Što se tiče robe koja je ničija i napuštena, tu se podrazumeva roba koja je na neki način dospela na područje određene države. Na primer to može da bude izbacivanjem iz nekog prevoza, napuštena na nekom parkingu i pretpostavlja se da se radi o robi koja nije carinjena, ona se smatra carinskom robom dok se ne dokaze suprotno. Svaka roba ima svoje mesto u Carinskoj tarifi, sama carinska tarifa predstavlja poseban spisak roba, kao i stope po kojima se roba carini. Postoji i više vrsta roba. Kada posmatramo pravac kretanja robe postoji uvozna izvozna i provozna roba. Kada se radi o prometu robe onda se radi o komercijalnoj i nekomercijalnoj robi. Postoji još i roba koja se definitivno i privremeno uvozi i izvozi, a i na taj način se plaća i carina i ostalih dažbina, postoji i carinska roba koja je podložna ocarinjavanju, a postoji i ona koja se oslobađa od plaćanja carine.

Carinska osnovica u Srbiji (Ekonomija)

CARINSKA OSNOVICA U SRBIJI


Kada je SFRJ bila članica GAAT-a ona je u svoje zakonodavstvo unela odredbe kojima se dredjuje carinska osnovica na osnovu sedmog clana GAAT-a. To je preuzela i SRJ, pa sada i Srbija. Postoji 6 metoda koje su preuzete od GAAT-a kojima se utvrđuje poreska osnovica. 1. Po prvom metodu carinska osnovica se utvrđuje na osnovu ugovorene, odnosno transakcijske cene. Ta cena podrazumeva cenu koja treba da se plati za robu kupljenu radi uvoza. Pod tom cenom se smatraju sva plaćanja koja su vezana za tu robu. 2.metod utvrđivanja carinske osnovice je taj da kada se za robu koja se uvozi ne moze utvrditi carinska osnovica na bazi ugovorne cene, onda ce se za carinsku osnovicu uzeti ugovorena cena za istovetnu robu kupljenu radi uvoza u Srbiju. Istovetna roba je roba koja svojim fizickim karakteristikama i kvalitetu odgovara odgovara robi koja se uvozi. 3. metod je kada se na osnovu prve i druge metode ne može utvrditi osnovica. Ovde ce se koristiti ugovorena cena slične robe prodate u istom obliku kupoprodaje i u približnoj količini, kao i u približno vreme. 4. metod kada se na osnovu prva tri ne može utvrditi osnovica. Onda će se carinska osnovica utvrditi na osnovu jedinice mere, po kojoj je uvezena slična roba. 5. metod je kada se na osnovu prva četiri ne moze utvrditi carinska osnovica. Onda se utvrdjuje na osnovu vrednosti koja odgovara ukupnom iznosu, to se odnosi na vrednost materijala i troškova proizvodnje, kao i dobiti i svih troškova uvoza robe u Srbiju. 6. kada ne može da se utvrdi osnovica na osnovu prvih pet. Onda se utvrđuje na osnovu carinskog zakona i to uz pomoć podataka o prodajnoj ceni robe domaće proizvodnje, cene na tržiste zemlje koja izvozi robu, troškova proizvodnje i tako dalje.

Carinska obaveza i carinski obveznik (Ekonomija)

CARINSKA OBAVEZA I CARINSKI OBVEZNIK

Kada uzmemo u obzir da carinska roba mora da prelazi carinsku liniju, onda dolazimo do konstatacije da su carinska obaveza i carinski obveznik direktno vezani za institut carinske robe. Carinska obaveza podrazumeva mere carinskog nadzora, kao posebnog carinskog režima nad carinskom robom od strane carinskog obveznika. Kada se govori o carinskoj obavezi onda se postavljaju dva pitanja, a to su: podložnost placanja carine i nastanak i prestanak plaćanja carine. Za provoznu robu se danas i ne naplaćuju carine u skoro svim carinskim sistemima, one su ukinute 1921.god. Barselonskom konvencijom o slobodi tranzita. Roba koja je namenjena izvozu, odnosno koja se izvozi, njoj se ređe naplaćuje carina. Što se tiče naše zemlje, kod nas definitivno neće doći do uvođenja carina na izvoz robe, jer bi one destimulisale domaći izvoz. Carinska obaveza nastaje po prelazku linije carine, odnosno njenim prelaskom u carinski sistem druge zemlje. U mnogim zemljama u svetu postoje i drugi načini nastanka carinske obaveze, na primer: na dan podnošenja carinske deklaracije, dan plaćanja carinskih obaveza, kao i dan podizanja robe ispod carinskog nadzora. U našem kao i u drugim sistemima postoje izuzeci na koje se ne naplaćuje carina, radi se pre svega o robama koje se prevoze preko carinskog područja, ali pored njih to mogu da budu i : roba koja je izvezena i ocarinjena, ali se u zemlju vraća kao neprodata, roba koju su naši građani izvezli, ali je sada vraćaju iz inostranstva, dokumentacija koja se šalje u inostranstvo, a koja je u vezi sa različitim konkursima, kao i svi štampani, snimani materijali koji su iz oblasti prosvete, kulture, kao i sve vrste dokumentacije koju državni organi ili neke druge organizacije primaju iz inostranstva, a imaju vezu sa nekim međunarodnim ugovorima. Što se tiče prestanka carinske obaveze, ona prestaje kada su carina i druga dažbine plaćene.
Carinski obveznik je lice koje je dužno da plati carinu kojom je roba kod procesa uvoza opterećena. Carinski obveznik ima određene obaveze i određena prava. Carinski obveznik ima pravo da uvezenu robu vrati u inistranstvo i pre, kao i posle izvršenog carinjenja, ali pod određenim zakonskim uslovima. On ima pravo da u procesu carinjenja podnese prigovor carinarnici koji se tiče njenog nalaza u pogledu određenih elemenata, kao sto su količina, vrsta, vrednost i drugo. On takođe ima i niz obaveza, mora da uz uvezenu robu da podnese i određenu deklaraciju, to jest određenu carinsku ispravu. On je obavezi da uz nju podnese još i prateće isprave, koje moraju da budu usaglašene sa robom, odnosno sa stvarnom situacijom.

Akcije i vrste akcija (Ekonomija)

AKCIJE I VRSTE AKCIJA

Akcija je HOV koja je prenosiva i ona glasi na određenu vrednost, odnosno predstavlja deo osnovnog kapitala akcionarskog društva. Akcionarski kapital je podeljen na akcije. Jedan akcionar može da ima jednu ili više akcija. Akcija daje određena prava njenom imaocu, ona se odnose na imovinska i upravljačka prava zavisno od vrste akcija koje poseduje on može da ima i samo imovinsko pravo. Akcije imaju dva bitna elementa, plašt akcije i kuponski tabak. U plaštu akcije moraju da budu svi elementi koji su predviđeni zakonom. U pitanju su generalije kao što su: firma i sedište eminenta, oznaka serije akcija, kontrolni broj akcije, vrsta akcije, obim akcija koje su izdate, prava koja proizilaze iz imanja akcije, mesto izdavanja, vreme kad je izdata i potpis eminenta. Kuponski tabak sadrži više kupona, najčesće je to 10 komada, oni služe da se naplaćuje dividenda. On se uzme svake godine po jedan i odnese se na uvid izdavaocu akcije i na osvovu njegovog predstavljanja može da se naplati dividenda. Kada se akcije izdaju on predstavlja sastavni element akcije, ali je moguće i da se posle izdavanja akcija on odvoji i da se sa njim trguje na tržištu. Postoji više podela akcija. One mogu da budu kao što je navedeno na ime, akcije koje su na donosioca, a mogu da budu i mešovite, kao plašt akcije i kuponi. Postoje i akcije čiji je ulog u novcu, a postoje i one čiji je ulog u naturi. Podela prema njenoj cirkularnosti je podela kod koje se akcije dele na tržišne, eksterne, neograničene i interne. Takođe mogu da se podele i na osnovu valute na koju glase, pa se stoga dele na domaće i strane. Kod nas bi akcije po Zakonu o HOV trebale da glase na dinare, ali zato neke druge HOV mogu da glase na stranu valutu. Pored ovih vrsta postoje i one prema redosledu kako se izdaju, garantovani i negarantovane akcije, akcije sa pravom glasa i one bez prava, akcije sa popustom i bez njega i tako dalje.

среда, 13. јануар 2010.

Vrste carina (Ekonomija)

VRSTE CARINA


Postoji više kriterijuma po kojima se carine mogu podeliti, odnosno svrstati, i to po: 1) pravcu kretanja robe; 2) svrsi kojoj carina služi; 3) načinu po kome se carina obračunava; 4) načinu po kome se propisuje; 5) po ekonomskom i političkom delovanju. Kada pričamo o pravcu kretanja robe, one mogu da budu uvozne, izvozne i provozne. Uvozne se naplaćuju kada se roba uvozi u određenu državu. Ona može da ima različite namene, negde je to zaštita, a negde ubiranje prihoda. Što se tiče izvoznih carina, one su danas veoma retke, i njih države uvode iz čisto fiskalnih razloga, ali mogu da se uvode i iz socijalnih razloga. One ne bi trebalo da se primenjuju zato što destimulišu izvoz. Provozne carine su takoreći prošlost, ukinute su 1921.god. Po svrsi kojoj carine služe, mogu da budu fiskalne, ekonomske i socijalno-političke carine. Glavni razlog za uvođene fiskalnih carina je povećanje prihoda države. Tu postoji i još jedna bitna stvar, a to je da, ako se u zemlji jos ne proizvodi određeni proizvod, a na njega se naplaćuje carina, onda ta carina ima zaštitni karakter, pa predstavlja pored fiskalne i zaštitnu carinu. Carine se još dele i prema vrsti naplate, odnosno prema načinu obračuna. Po ovome se dele na: carine prema vrednosti, specifične i kombinovane. Kada se dele prema vrednosti robe dobra strana je što vrlo efikasno štiti domaću proizvodnju. Roba koja je manje vredna, manje se i tereti, a roba koja je skuplja više se i tereti. Neki veoma kritikuju ovu vrstu carine zato što se sprečava uvoz modernijih i skupljih roba. Ove carine ad valorem su pre svega zaštitničkog karaktera, a mogu biti i fiskalnog. Postoje specifične carine kod kojih se one naplaćuju na carinsku osnovicu, naplaćuju se po jedinici mere po komadu, litru, metru kilogramu. Kad su u pitanju kombinovane carine, kod njih se naplata vrši kombinovanje carina ad valorem I specifičnih carina. Prema načinu propisivanja mogu da budu autonomne, ugovorne i kombinovane. Autonomne su one koje država uvodi samostalno, nezavisno od međunarodnih institucija.