петак, 23. април 2010.

Šta je to reumatska groznica? (Biologija)

Šta je to reumatska groznica?

Reumatska groznica je bolest od koje obično obolevaju mlade osobe. Na žalost, ona može da prouzrokuje ozbiljno i trajno oštećenje srca. Zato oni koji su je imali ponekad moraju strogo da vode računa o svom načinu života, ali su obično sposobni da vode normalan život.
Najčešće se bolest javlja između šeste i devetnaeste godine života. Reumatsku groznicu izgleda dobijaju lica koja su naročito osetljiva na neke vrste bakterija iz grupe streptokoka.
Skoro svi slučajevi reumatske groznice nastaju posle infekcije streptokokama: zapaljenja grla i krajnika, nosnih infekcija i šarlaha. Zato je važno da se ove infekcije leče odmah i to pod lekarskim nadzorom.
Često su znaci reumatske groznice tako laki da ih obolela osoba potpuno zanemaruje. Ali lekar uvek može da prepozna ovu bolest, a lečenje sprečava da ona dobije mnogo ozbiljniji tok. Nekada, kad deca pate od bolova u zglobovima koji se pojačavaju, ona možda stvarno imaju lak oblik reumatske groznice i treba ih odvesti lekaru.
Oboleli od reumatske groznice obično imaju bolove u zglobovima, naročito u kolenu i laktu. U slučajevima koji iznenada nastaju — akutnim slučajevima, postoji visoka temperatura, a svi zglobovi otiču, crveni su, osetljivi i izrazito bolni. Nekada ispod kože postoje čvorovi, koji su znak ozbiljnog oboljenja. Lečenje ove bolesti zahteva stalnu lekarsku negu.
Reumatska groznica nije ono što u svakodnevnom životu nazivamo reumatizam.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Kako se štitimo od difterije? (Biologija)

Kako se štitimo od difterije?


Difterija je ozbiljna zarazna bolest. Počinje nekoliko dana pošto klice dospeju u telo. Klice obično ulaze u telo kroz usta i nos i prvo napadaju grlo. Glavni znaci bolesti su bol u grlu, groznica i osećaj nelagodnosti. Na krajnicima, a nekad i u ždrelu, pojavljuju se sivkaste ili bledo-zelenkaste skramice. Infekcija može da se spusti u grkljan i da spreči prolaz vazduha kroz njega.

Difterija je često praćena i ozbiljnim komplikacijama na drugim organima. One su prouzrokovane toksinima — otrovima koje stvaraju prouzrokovači. Toksini mogu ozbiljno da oštete srce i živce. Deca vrlo lako obole od difterije, naročito između druge i pete godine života.
Prouzrokovač difterije je mala klica štapičastog oblika, otkrivena 1883. godine. Pošto je utvrđeno da klica proizvodi toksin — otrov koji prouzrokuje bolest, trebalo je pripremiti antitoksin, to jest protivotrov. Njega je pronašao naučnik Bering 1890. godine. Kada se protivotrov ubrizga u telo, on sprečava ozbiljne posledice koje mogu da izazovu otrovi, mada se sam prouzrokovač još uvek nalazi u grlu.
Difterija je danas sve ređa, zato što može delimično da se spreči. Na otrov može da se deluje tako da on postane neškodljiv. Kada se ovaj neškodljivi otrov, koji se naziva toksoid, ubrizga, on podstiče organizam da stvara protivotrov koji štiti od dejstva difteričnih klica.
Da li je dete otporno prema difteriji i u kom stepenu, utvrđuje se probom koju je otkrio naučnik Šik 1913. godine. Evo kako se to radi: vrlo mala količina difteričnog otrova ubrizgava se u kožu. Ako dete nema dovoljno antitoksina, na mestu ubrizgavanja se posle 4 do 7 dana pojavljuje crvena tačka, što znači da dete treba zaštititi od difteričnih klica i njihovog otrova ubrizgavanjem antitoksina.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta je meningitis? (Biologija)

Šta je meningitis?

Meningitis nije jednostavna zarazna bolest. To je bolno zapaljenje i oticanje moždanih opni. Meninge, ili moždane opne, oblažu mozak i kičmenu moždinu, a sastavljene su od nekoliko slojeva tkiva.
Mada meningitis mogu da izazovu različite bakterije, najčešće ga prouzrokuju bakterije koje se zovu meningokoke. Meningitis može da nastane posle povrede i infekcije glave, ili kao komplikacija tuberkuloze, velikog kašlja, gripa, šarlaha i nekih drugih bolesti.
U većini slučajeva, bakterije ulaze kroz ždrelo. Neki ljudi nose bakterije u grlu, a sami ne obole, već prenose zaraznu bolest na druge. Zato se zovu kliconoše.
Od ove bolesti najčešće obolevaju predškolska i školska deca. Svake pete ili desete godine može da se pojavi epidemija meningitisa.
Bakterije prvo rastu u krvi, prouzrokujući groznicu i jezu i obično crvenu ospu na koži. Uskoro zatim bakterije prelaze i na moždane opne i izazivaju njihovo zapaljenje: tada nastaje pritisak u glavi koji bolesnik oseća kao jaku glavobolju.
Vrat je ukočen i zabačen unazad, bolesnik se trudi da ga drži što mirnije, jer je svaki pokušaj savijanja napred praćen jakim bolom.
Bolesnik je često pometen ili čak nesvestan, i povraća, ponekad ima grčeve i trzaje tela koje ne može da obuzda.
U borbi protiv ove bolesti lekari obično koriste „sulfa“ lekove i antibiotike.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta je to šarlah? (Biologija)

Šta je to šarlah?

Šarlah je bolest koja počinje na sluzokoži nosa i ždrela, a praćena je osipom na koži.
Infekciju prouzrokuju bakterije iz grupe streptokoki. Sama bolest nije teška, ali može imati ozbiljne komplikacije. Dve najgore su reumatska groznica i zapaljenje bubrega.
Šarlah se najčešće javlja zimi. Polovinu bolesnika od šarlaha čine deca između 3. i 8. godine, a 90 procenata bolesnika su mlađi od 15 godina. Kad se šarlah jednom preleži stiče se potpuna otpornost prema ovoj bolesti. Mnogi ljudi nose bakterije ove bolesti u grlu ili nosu, a nisu bolesni. Oni kašljanjem i kijanjem prenose bakterije i tako šire zarazu. Dva do pet dana pošto je čovek bio izložen infekciji, bolest počinje groznicom, jezom i povraćanjem. Grlo je vrlo bolno, otečeno, pokriveno beličastim skramicama. Jezik je takođe crven i na njemu se javljaju mala crvena ispupčenja veličine čiodine glave.
Drugog dana, male, svetlocrvene tačke počinju da se pojavljuju po telu, naročito na rukama i bedrima. Ospu na koži izaziva toksin — otrovna materija koju proizvode bakterije šarlaha. Ovaj toksin širi male krvne sudove u koži.
Otprilike posle 7 do 8 dana crvena osipa bledi, temperatura se smanjuje, a bol u grlu prestaje. Koža tabana i dlanova polako se peruta. Za vreme druge nedelje bolesti, veći deo kože lica i tela se peruta.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta su to zauške? (Biologija)

Šta su to zauške?

Zauške su zarazna bolest — oticanje pljuvačnih žlezda, naročito doušnih, koje leže ispred i malo ispod ušne školjke.
Zauške nastaju kada ove žlezde napadne virus. Bolest se prenosi neposrednim dodirom sa zaraženom osobom. Virus se nalazi u pljuvački i izlučevini iz nosa.
Oboleli od zaušaka ima otok u predelu uha i zadnjeg dela donje vilice. Otok se prvo pojavljuje na jednoj pa na drugoj strani i najčešće je prvi znak bolesti. Ponekad se jave i iznenadni skok telesne temperature na 37,5 — 38°S, glavobolja i povraćanje.
Zauške su prvenstveno bolest dece i mladih osoba, mada se u retkim slučajevima sreću i kod odraslih. Deca ih obično dobiju od 5. do 15. godine, a najčešće između 7. i 9. godine.
Kod dece, zauške su obično bezopasna bolest, ako se na vreme primete i kad se primeni odgovarajuće lečenje. Potrebna je mala medicinska nega za lečenje ove bolesti, izuzev kod ozbiljnih i komplikovanih slučajeva. Bolesnik treba da ostane u krevetu sve dok su žlezde otečene i dok postoji povišena temperatura.
Pošto se zauške lako prenose, bolesnika treba staviti u posebnu prostoriju da bi se sprečilo širenje bolesti.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta su male boginje? (Biologija)

Šta su male boginje?

Ova bolest se javlja u svim delovima sveta. To je uobičajena dečja bolest koja ponekad ne mimoilazi ni odrasle. Njen prouzrokovač je virus — mala klica koja se ne može videti običnim mikroskopom.
Male boginje su zarazna bolest koja se veoma brzo širi. Zaraza se širi preko kapljica u vazduhu, kada se bolesnik zakašlje. Prenosi se i neposrednim dodirom sa osobom koja je zaražena, ali kod koje se bolest još nije ispoljila. Od ove bolesti boluje se samo jednom u životu. Odrasli koji su preležali male boginje u detinjstvu ne mogu ih dobiti od svoje dece.
U periodu od 10 do 12 dana posle dolaska u dodir sa virusom pojavljuju se crvene tačkice u grlu i ustima. Temperatura raste, nos počinje da „curi“ i javlja se kašalj. Posle jednog do dva dana celo telo je osuto crvenim pegama, a temperatura je i dalje visoka. Oči postaju crvene i osetljive na svetlost.
Strašno, zar ne? Ali upravo onda kada ospe prekriju celo telo, temperatura iznenada pada i dete se mnogo bolje oseća. Ponekad u toku malih boginja neke druge klice napadaju pluća bolesnika i takva infekcija je znatno ozbiljnija od samih malih boginja.
Epidemija (pojava velikog broja oboljenja) se obično javlja u velikim gradovima svake dve do četiri godine. U takvim slučajevima bolest obično ne mimoiđe nijedno dete, osim odojčadi do osam meseci, koja su prirodno zaštićena ukoliko su njihove majke preležale ovu bolest. Male boginje se obično javljaju u proleće. Lečenje ne predviđa neki poseban postupak osim, ponekad, serum, odmor i ležanje u zamračenoj prostoriji.

Izvor: 1000 zašto. 1000 zato…

Šta je to pantljičara? (Biologija)

Šta je to pantljičara?

Mnogi ljudi boluju od pantljičare i zato postoji veliko interesovanje za sve što je u vezi sa njom. Pantljičara je vrsta pljosnate gliste; ona je crevni parazit, što znači da živi u priboru za varenje neke druge životinje ili čoveka i hrani se hranom koju je domaćin delimično svario. Domaćin pantljičare je skoro uvek neki kičmenjak: riba, pas ili čovek. Pantljičara ima sisaljke na glavi, u vidu prstena, pomoću kojih se pripija za unutrašnju stranu creva. Ona nema čulnih organa kao što su uši ili oči.
Mišići pantljičare nemaju skoro nikakvu ulogu, a njen živčani sistem je primitivan. Ona nema ni usta, ni pribor za varenje, već upija rastvorenu hranu površinom svoga tela.
Postoji više vrsta pantljičara različite dužine, počev od 1 milimetra do 10 metara! One su različitog izgleda; mogu da budu sastavljene od niza članaka, a mogu biti i nepodeljene na članke. Članci rastu jedan za drugim stvarajući se uvek iza glave. Svaka odrasla pantljičara je i muškog i ženskog pola.
Kako pantljičara dospeva u čovečji pribor za varenje?
Oplođena jaja pantljičare izbacuju se sa izmetom napolje. Zatim ta jaja pojede svinja; iz njih se u njenim crevima izlegu larve, koje progrizu zid creva svinje i odlaze u druge delove njenog tela. Kada se zaustave, obrazuju bobicu.
Pretpostavimo da čovek pojede zaraženo svinjsko meso koje nije dovoljno kuvano ili pečeno. Kuvanje ubija larve u bobici. Čovečji sokovi za varenje oslobađaju larve. One se zatim pripijaju za čovekova creva i tu odrastu.
Pantljičara štetno deluje na čoveka time što mu oduzima jedan deo hrane i što izlučuje neke otrovne materije. Pantljičare ne izazivaju smrt čoveka, osim u retkim slučajevima. Danas postoje lekovi pomoću kojih se pantljičara uspešno može izbaciti iz creva.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta su paraziti? (Biologija)

Šta su paraziti?

Ponekad čujete kako neko kaže da neće da živi kao parazit; hoće da živi samostalno. Paraziti žive na račun drugog organizma, koji se naziva „domaćin“, bilo da žive u njemu ili na njemu.
Sva živa bića međusobno zavise, ali paraziti žive sa drugim organizmom na poseban način. Parazit uzima od domaćina sve, a ne daje mu ništa zauzvrat.
Parazit može da bude biljka ili životinja, a može da živi kako na račun biljke tako i životinje. U vrlo retkim slučajevima parazit može da živi kod više različitih domaćina, ali obično živi samo na račun jedne vrste domaćina. Ponekad ubije svog domaćina time što mu uzima suviše hrane, ili stvara materije koje truju domaćina.
Skoro sve vrste parazita imaju veliki i vrlo otporan podmladak. Da nije tako, paraziti bi se zatrli.
Da pomenemo samo neke parazite. Najsitniji su bakterije, koje mogu, kao što znate, da izazovu bolesti kod ljudi, životinja ili biljaka. Nešto veći paraziti su neke gljive. Prstenasti lišaj kod čoveka izaziva jedna parazitna gljiva, a druge vrste gljiva izazivaju plesan i medljiku kod biljaka.
U životinjskom carstvu ima mnogo parazita. Prvo, najznačajniji su najmanji paraziti. To su mikroskopski male jednoćelijske životinje koje se zovu protozoe. Ovi paraziti izazivaju kod čoveka malariju i neke druge bolesti. Drugu vrstu životinjskih parazita čine neke gliste: okrugla glista — trihina, koja izaziva trihinozu kod svinje i čoveka, zatim rudarska glista i pantljičara. Paraziti su takođe buve, krpelji i vaši.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta je imunitet? (Biologija)

Šta je imunitet?

Čovečje telo ima više prirodnih načina za odbranu od napada štetnih klica. Sokovi za varenje, pa i sama krv uništavaju mnoge vrste klica. Ali neke od njih dospevaju u telo i počinje infekcija. Onda u telu stupa u akciju „vojska“ za borbu protiv tih klica. To su bela krvna zrnca. Ona mogu da prođu kroz tanke zidove krvnih sudova i da „šetaju“ kroz celo telo. Bela krvna zrnca se sakupljaju na mestu napada i uništavaju klice proždirući ih.
Ali bolest nije uvek prouzrokovana neposrednim napadom klica. Klice ispuštaju hemijske materije koje se nazivaju toksini i imaju otrovno dejstvo na organizam. I u ovom slučaju organizam ima spreman sistem odbrane. Pod dejstvom toksina neke ćelije u organizmu počinju da proizvode materiju koja uništava toksin; to je protivotrov ili antitoksin. Ako se antitoksin proizvede dovoljno brzo i u dovoljnoj količini, otrov klica se neutrališe i organizam ostaje zdrav.
Stečeni imunitet
Za svaki toksin organizam stvara određeni antitoksin. On ostaje u krvi još izvesno vreme pošto je toksin nestao. Ako ista vrsta klica napadne telo i proizvede novu količinu toksina, neće se pojaviti nikakvi znaci bolesti! Zašto? Zato što je organizam otporan prema toj bolesti; on već ima spreman protivotrov. Ovo nazivamo stečenim imunitetom, otpornošću. Imunitet je stečen zato što je organizam stekao otpornost posle prvog napada klica.
Prirodni imunitet
Ako pretpostavimo da neke klice napadnu telo i da se njihovi otrovi raznose kroz krvotok, ali da organizam ipak ne oboli od te bolesti, to znači da u krvi već ima dovoljno antitoksina za sprečavanje štetnog dejstva tog otrova. Ovo nazivamo prirodnim imunitetom. To je osobina krvi koju smo nasledili.
Veštački imunitet
Kada unesemo malu količinu toksina u krv tako da ona može da stvori antitoksin za sprečavanje bolesti, to nazivamo veštačkim imunitetom. To se upravo događa u našem organizmu kada dobijemo vakcinu protiv difterije ili trbušnog tifusa.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta su antitela? (Biologija)

Šta su antitela?

Bakterije su najrasprostranjenija bića na svetu. Sve što dodirnemo, svaki udisaj vazduha sadrži milione bakterija. Oko 80 procenata bakterija je bezopasna. Neke su vrlo korisne, a samo mala grupa bakterija je zarazna i štetna za čoveka.
Pošto čovek neprekidno unosi bakterije svih vrsta, očigledno je da su njegovo telo i telo bakterija u jednoj vrsti „radnog“ odnosa. Čovečje telo nosi kolonije bakterija, a zauzvrat bakterije mogu vršiti korisne funkcije, kao što je razgradnja nekih vrsta hrane.
A šta biva sa štetnim bakterijama koje dospevaju u naše telo? Za borbu protiv štetnih bakterija ili klica ljudski organizam stvara naročite materije koje se nazivaju antitela. Za svaku vrstu klica stvaraju se posebna antitela. Ona dejstvuju kao jake policijske snage. Čim opasan stranac uđe, „policajac“ ga dočekuje i prati da bi ga sprečio da učini neko zlo.
Ali organizam ne stvara uvek dovoljno antitela za svaku vrstu štetnih bakterija koje dospevaju u njega. Zato lekari često daju serume koji sadrže antitela za borbu protiv različitih bolesti.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Da li se virusi mogu videti? (Biologija)

Da li se virusi mogu videti?

Virusi su najsitniji izazivači bolesti. Oni se ne mogu neposredno videti pomoću običnog mikroskopa, ali to ne znači da nauka ne može da proučava građu virusa. Danas postoje ultramikroskopi koji omogućuju da ovi sićušni organizmi postanu vidljivi. A pomoću elektronskog mikroskopa nauka saznaje mnogo o veličini i obliku raznih vrsta virusa.
Elektronski mikroskop koristi snop zrakova elektrona umesto svetlosnih zrakova. Elektroni prolaze kroz predmet koji se posmatra i padaju na fotografsku ploču na kojoj se dobija slika. Tako je moguće postići uveličanje od 100.000 puta.
Pomoću elektronskog mikroskopa utvrđeno je da se veličina virusa kreće od 10 do 300 milimikrona. Milimikron je hiljaditi deo mikrona, a mikron je hiljaditi deo milimetra.
Niko još uvek ne zna tačno šta su virusi. Neki naučnici misle da su oni vrlo srodni bakterijama. Drugi istraživači smatraju da su slični elementarnim česticama, slični „genima“. A neki veruju da virusi možda čine prelaz između žive i mrtve materije.
Koliko nam je poznato, virusi mogu da rastu i da se razmnožavaju samo u živom tkivu. To znači da je nemoguće odgajiti ih izvan živoga tkiva, usled čega je teško proučiti njihov razvoj. Zbog toga se oni i razvrstavaju prema sposobnosti da zaraze žive ćelije i prema reakcijama koje izazivaju u životinjskom ili čovečjem telu.
Da li virusi proizvode neki otrov ili toksin? Sada se veruje da proizvode toksine, ali se toksin i virusna čestica ne mogu razdvojiti. Još uvek ne znamo kako ovi toksini izazivaju bolest.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Zašto dobijamo groznicu? (Biologija)

Zašto dobijamo groznicu?

Ako se dete ne oseća dobro, majka će mu odmah, još dok ne dođe lekar, izmeriti temperaturu.
Prosečna telesna temperatura ljudskog tela iznosi između 36,5 i 37° Celzijusa. U bolesti dolazi do povišenja temperature i onda obično kažemo da je bolesnik „u groznici“. Iako svaka bolest ne izaziva groznicu, ipak je mnoge izazivaju, tako da je ona skoro uvek znak neke bolesti.
Temperatura bolesnika obično se meri dva puta dnevno, a beleži se na temperaturnoj listi koja pokazuje njeno dizanje i pad. Takva lista pomaže lekaru da ustanovi bolest. Krivulja temperature obolelog od zapaljenja pluća ima karakterističnu sliku. Za druge bolesti krivulja temperature ima drukčiji izgled.
Čudno je da mi još uvek ne znamo šta je u stvari groznica. Ipak, poznato nam je da ona pomaže u borbi protiv bolesti. Evo kako: usled oboljenja, životne funkcije se obavljaju ubrzano i organi brže rade. Telo stvara više hormona i krvnih zrnaca. Našem telu su hormoni i enzimi veoma potrebni radi uništavanja klica koje su štetne. Krv brže struji, disanje je ubrzano i zbog toga se organizam lakše oslobađa nepotrebnih materija i otrova. No ipak, telo teško podnosi groznicu ako ona traje dugo ili ako se često javlja. Ukoliko traje 24 časa, uništava se zaliha belančevina koja se nalazi u telu.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta je nazeb? (Biologija)

Šta je nazeb?

Nazeb nije samo jedna od najdosadnijih nevolja koje nas sustižu, nego i jedna od najtajanstvenijih. U svetu, na primer, 90 procenata ljudi pati od nazeba, a preko polovine tog broja ima nazeb i po nekoliko puta godišnje. Sigurno je da su vam znaci nazeba poznati isto tako dobro kao i lekaru: nos „curi“, dosta se kija, grlo grebe ili je bolno, a ponekad je tu i glavobolja. Docnije bolesnik počinje da kašlje ili ima groznicu.
Kod odraslih osoba nazeb je retko kada ozbiljan. Ali kod dece znaci nazeba mogu da budu i predznaci ozbiljnijih dečjih bolesti kao što su male boginje ili difterija. Zbog toga lekar obraća veliku pažnju nazebu dece.
Nazeb se razvija u roku od jednog do tri dana. Običan nazeb ima tri faze: prvi, suva faza ne traje dugo, nos je suv i otečen, grlo grebe, a oči su ponekad vlažne; u drugoj fazi nos počinje da „curi“; u trećoj, nos zaista „curi“, a bolesnik često i kašlje i ima povišenu temperaturu.
A sada da se vratimo toj velikoj tajni. Šta je običan nazeb? Usled čega nastaje? Obično se kaže da je to zapaljenje gornjih disajnih puteva, ali objašnjenje baš ne kazuje mnogo. Često se veruje da tu običnu bolest izaziva neki virus. Ali čudno je što se taj virus po svoj prilici stalno nalazi u grlu, mada napada telo samo onda kada je umanjena naša otpornost. Tu može biti još nekih bakterija, ali one ne napadaju sve dok se otpornost ne umanji. Izgleda da virus nazeba slabi tkiva, tako da ih lakše napadaju i druge klice.
Najbolji način zaštite od nazeba je ako čuvamo telesnu otpornost pomoću pravilne ishrane, dosta odmora i sna, ako smo dobro odeveni i ako izbegavamo one koji imaju nazeb.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Zašto neko muca? (Biologija)

Zašto neko muca?

Najsloženiji i najteži muzički instrument koji se može zamisliti verovatno je čovečji organ za govor! Da bi se zvuci i glasovi obrazovali, mora se upotrebiti ceo aparat: trbuh, prečaga, grudni koš, grkljan, glasni mišići, usta, jezik, nepce, usne, zubi, nos i nosni sinusi.
Za stvaranje glasova najvažniji su mišići usta, nepce, usne i jezik. Mi tako dobro „sviramo“ na tom instrumentu samo zato što smo naučili kako se to radi kada smo bili najprilagodljiviji, u ranom detinjstvu, i zato što otada neprekidno vežbamo!
Ako na tom instrumentu ne možemo da sviramo savršeno skladno, onda je očigledno da nešto nije u redu s našim govorom. On je nepravilan i mi mucamo.
Mucanje ili zamuckivanje nastaje zbog grča jednog ili više organa koji učestvuju u stvaranju govora. Izgovaranje reči se iznenada prekida, nastaje pauza, posle koje često dolazi do brzog ponavljanja zvuka na kome smo se pre toga zaustavili.
Može biti više vrsta mucanja — počev od neznatne nesposobnosti izgovaranja izvesnih glasova ili slogova, pa do stanja kada su svi mišići jezika, ždrela i lica zahvaćeni grčem.
Mucanje se retko pojavljuje pre četvrte ili pete godine života. Dete može da počne da muca zato što stvarno nešto nije u redu s nekim od organa koji učestvuju u stvaranju glasova; ali vrlo često mucanje može da ima duševni uzrok.
Obično, kad neko muca, ima najviše teškoća sa eksplozivnim suglasnicima b, p, d, t, k i g. Eksplozivni suglasnici se stvaraju usmeravanjem izdahnutog vazduha, stiskanjem usana, a zatim naglim oslobađanjem zaustavljenog vazduha zbog otvaranja usana. Pokušajte da izgovorite glas „b“. Vidite da je eksplozivan.
Mucanje često može da se ispravi ako se osoba koja muca nauči da polako i pažljivo čita i govori, pažljivo izgovarajući svaki slog. Razume se, ako mucanje ima duševni uzrok, onda je potrebno posebno lečenje. Ispravljanjem mucanja i drugih govornih mana bave se stručnjaci koji se zovu logopedi.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Kako govorimo? (Biologija)

Kako govorimo?

Čovečja sposobnost da govori dobrim delom zavisi od građe grkljana, šupljeg organa koji ima oblik sličan kutiji. To je u stvari prošireni deo dušnika čiji su zidovi od hrskavice iznutra obloženi sluzokožom. Na jednom određenom mestu s obe strane sluzokoža je zadebljala i ispupčena ka sredini grkljanske šupljine. Ta ispupčenja su glasne žice.

Šesnaest mišića, najfinijih mišića u organizmu, pokreću glasne žice. One mogu da zauzmu otprilike 170 različitih položaja. Da bi glasne žice zatreperile na određen način, treba da ih pokrene tačno određena količina vazduha. Ako su glasne žice zategnute tako da trepere oko 80 puta u sekundi, onda treperenje vazduha koje čujemo kao zvuk ima duboke tonove. Ako su toliko zategnute da trepere do 1.000 puta u sekundi, čujemo visoke tonove.
Ali čovečji aparat za govor ne sačinjavaju samo grkljan i glasne žice već i rezonantni prostori nalik na drvenu zvučnu kutiju violine. U rezonantne šupljine spadaju dušnik, pluća, usna i nosna šupljina, nosni sinusi i grudni koš.
Visina i boja glasa zavise od oblika i veličine ovih rezonantnih prostora. Ljudi sa lepim glasom imaju rezonantne prostore tako uobličene da se mogu smatrati savršenim muzičkim instrumentima. Ali nije dovoljno imati ove rezonantne prostore, treba ih znati kontrolisati. Pevač smišljeno koristi celokupni glasovni aparat — od prečage do čeonih sinusa.
Kod dečaka oko četrnaeste godine dolazi do zadebljavanja glasnih žica i porasta grkljana; stoga njihov glas postaje dublji, muški. To se naziva mutiranje.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta se zbiva kad osećamo vrtoglavicu? (Biologija)

Šta se zbiva kad osećamo vrtoglavicu?


Svako živo biće ima osećaj ravnoteže. Kod čoveka je centar za ravnotežu smešten u polukružnim kanalićima unutrašnjeg uha. To su tri duguljasto savijena kanalića. Zašto tri? Zato što prostor ima tri dimenzije: dužinu (napred — natrag), širinu (levo — desno) i visinu (gore — dole). Tri kanalića su međusobno postavljena približno pod pravim uglovima i to u tri ravni.
U kanalićima se nalazi tečnost, a na jednom svom kraju oni imaju kruškasta proširenja koja se zovu ampule. U ampulama se nalaze čulne ćelije od kojih polaze vrlo fine dlačice. One su uspravne i povezane sa živčanim vlaknima.
Kad god se tečnost u kanalićima pokrene, i dlačice se pokreću ili povijaju i šalju poruke mozgu i mišićima. Kako se kanalići nalaze u tri različite ravni, ako se pomerimo u ma kom pravcu, i odgovarajuće dlačice će se zbog toga pomeriti. Ako krenemo automobilom napred, dlačice u dva kanala neće ništa zabeležiti, ali će se zato u trećem kanalu, koji reaguje na kretanje napred — nazad, dlačice poviti unatrag pod uticajem kretanja tečnosti u tom kanalu.
A sada zamislite da se vrtimo ukrug velikom brzinom. Tečnost u horizontalnom polukružnom kanaliću savijaće dlačice unazad. A kada se zaustavimo, tečnost će se po inerciji i dalje kretati. Zato će nam izgledati da se i dalje vrtimo, iako stvarno stojimo. Čini nam se da se ceo svet okreće oko nas i uhvatiće nas vrtoglavica.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta je gluvoća? (Biologija)

Šta je gluvoća?

Gluvoća i nagluvost nisu isto. Gluvoća znači potpun ili skoro potpun gubitak sluha. Neko je gluv od rođenja, a neko se rodi sa normalnim sluhom, ali ga docnije izgubi zbog nekog udesa ili bolesti. Nagluvost je slabljenje sluha i javlja se najčešće u starosti.
Gluvoća ne može da se spreči ako je urođena. Ali slabljenje sluha može da se izbegne. Ono je često prouzrokovano nekom infekcijom ili bolešću koja može delimično da ošteti čulo sluha još u detinjstvu. Takve bolesti su angina, kijavica, boginje, šarlah, zapaljenje mozga i još neke.
Znatno ređe je uzrok nagluvosti stvaranje tumora u uhu. Takvi tumori otežavaju prolaz zvučnih talasa u uho.
Ponekad i buka prouzrokuje oštećenje sluha. Ako je neko neprekidno izložen buci snažnih eksplozija ili jakih treperenja, pa čak i industrijskih mašina, on polako i postepeno gubi sluh. U ovim slučajevima veoma snažni zvučni talasi deluju na deo slušnog mehanizma tako da se gubi sposobnost prihvatanja visokih tonova. Posle pedesete godine života mogu nastati promene u slušnom živcu, pa usled toga i delimični gubitak sluha, nagluvost.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Kako čujemo različite zvukove? (Biologija)

Kako čujemo različite zvukove?

Svi zvuci nastaju treperenjem — vibracijom nekog predmeta — zvučnog izvora. To je brzo kretanje. Ovo treperenje se prenosi na susedne čestice vazduha, tako da i one trepere, pa na sledeće čestice, itd. i uskoro se javlja treperenje svih čestica u vazduhu. Tako se stvaraju zvučni talasi.
Treperenja se razlikuju jedna od drugih i prouzrokuju različite vrste zvukova. Postoje tri osnovne razlike između dva zvuka. Razlike su u jačini, visini i boji tona.
Jačina tona zavisi od udaljenosti zvučnog izvora od uha, od veličine i jačine treperenja. Što je veće ovo kretanje, zvuk će biti jači. Ton može da bude visok ili nizak. Njegova visina zavisi od brzine treperenja zvučnog izvora. Boja tona zavisi od broja i dužine „prekobrojnih tonova“ koji postoje u svakom zvuku. To se događa ako postoje jednovremeno niži i osnovni tonovi, pa se oni stoga mešaju.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Kako uho funkcioniše? (Biologija)

Kako uho funkcioniše?


Uho je jedan od najtananijih organa našeg tela. U jednom trenutku ono uhvati tiho kucanje časovnika, a sledećeg registruje strahovitu eksploziju. Međutim, nije samo uho dovoljno da bismo nešto čuli. Taj proces počinje zvukom. Vazdušni talasi koje nazivamo zvučni talasi dopiru do bubne opne. Mada te talase ne vidimo niti osećamo, uho je tako prefinjeno da hvata i šalje mozgu i najfinija treperenja. Tek kada tamo dospeju, odista čujemo zvuk.

Uho se sastoji iz tri osnovna dela: spoljašnjeg, srednjeg i unutrašnjeg uha. Neke životinje su u stanju da okrenu spoljašnje uho u pravcu zvuka da bi bolje čule.
Spoljašnje uho se sastoji od ušne školjke i spoljašnjeg slušnog kanala. Kada zvučni talasi uđu u školjku, oni dalje putuju kroz kanal. Na kraju kanala nalazi se tanka bubna opna koja razdvaja spoljašnje uho od srednjeg. Od šupljine srednjeg uha polazi kratka cev — Eustahijeva truba. Ona vodi ka ždrelu i kroz nju ulazi dosta vazduha iz ždrela. Taj vazduh ujednačava pritisak prouzrokovan treperenjima na bubnoj opni, jer bi inače ova nežna membrana prsla pod dejstvom snažnijih zvučnih talasa.
Odmah iza bubne opne, u srednjem uhu nalaze se tri male slušne koščice: čekić, nakovanj i uzengija. One dodiruju i bubnu opnu i unutrašnje uho.
Kada zvučni talasi dopru do bubne opne i prouzrokuju treperenje, ove koščice počinju da trepere i da prenose to treperenje na tečnost u unutrašnjem uhu. Ono je smešteno u šupljinama slepoočne kosti. Tu je puž, šupljina koja pripada čulu sluha, a tu su još kesica, mešinica i tri polukružna kanalića koji pripadaju čulu ravnoteže.
Fine ćelije smeštene u pužu prenose zvuk do živaca, koji ga šalju mozgu. Mozak „prepoznaje“ zvuk i mi tada čujemo.
Tri polukružna kanalića ispunjena su tečnošću. U njima se nalazi centar za ravnotežu. Ako se taj centar poremeti, gubi se osećaj za ravnotežu i hod u pravoj liniji.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta je daltonizam? (Biologija)

Šta je daltonizam?

Sve boje nastaju mešanjem tri osnovne boje: crvene, žute i plave. Boje cveća, na primer, postaju kombinovanjem zrnaca pigmenata ove tri osnovne boje. Zahvaljujući osetljivosti kupastih ćelija u mrežnjači, oko je sposobno da nam predstavi boje onakve kakve su one odista u prirodi.
Šta se dešava kad neko ne razlikuje boje? Evo šta. Zraci crvene svetlosti dopiru do oka, ali ne nadražuju samo one delove mrežnjače koji su osetljivi na crveno, nego i one koji su osetljivi na zeleno! Zelena svetlost deluje na isti način i nadražuje i ćelije mrežnjače osetljive na crveno.
Šta se u takvom slučaju vidi? Ni zeleno ni crveno, nego neka vrsta žućkastosivog, zbog toga što se kombinovanjem crvenog i zelenog dobija sivo. Takva osoba je neosetljiva samo na crvenu i zelenu boju, ali zato može da vidi plavu, žutu i ljubičastu. Njoj crvena i zelena boja uvek izgledaju kao različite nijanse žućkastosive, i prema tim nijansama može ipak da oceni kada je ta crvena, a kada zelena boja.
Oni koji ne razlikuju boje zovu se daltonisti, a ova pojava je daltonizam.
Neke osobe mogu da budu neznatno osetljive na boje, a da toga nisu ni svesne. Ako su neosetljive na crvenu i zelenu, mogu već u ranom detinjstvu naučiti da ih razlikuju na osnovu žućkastosive boje koju vide. One to ne čine po boji, kao ljudi sa normalnim vidom, nego procenjuju ton i svetlinu koje opažaju, jer za njih se ove boje razlikuju po tonu i svetlini žućkastosive koju vide.
Interesantno je da daltonisti često uspevaju da prikriju svoje slepilo za boju čak i ako rade na poslovima na kojima je neophodna normalna osetljivost za boje, na primer, kao mašinovođe! Tek posle utvrđivanja uzroka mnogih železničkih nesreća, test daltonizma je postao obavezan preduslov za obavljanje dužnosti mašinovođe.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Zašto naočari ispravljaju vid? (Biologija)

Zašto naočari ispravljaju vid?

Zamislite samo kako je izgledao život miliona ljudi pre nego što su pronađene naočari. Da ste u to vreme bili kratkovidi i gledali noću u nebo, ne biste mogli da vidite zvezde. Ne biste mogli da vidite oblake ili udaljene planine ili ptice kako lete kroz vazduh.
Danas kratkovidi ljudi mogu da vide isto kao ljudi sa normalnim vidom, zahvaljujući naočarima koje popravljaju njihov vid. Da počnemo vrlo jednostavnim primerom: vidimo zato što svetlost ulazi u naše oči i pada na mrežnjaču oka, koja je osetljiva kao film fotografskog aparata.
Očigledno je da ako svetlost pada iza ili ispred mrežnjače, mi nećemo moći da vidimo. Zato u oku postoji sočivo koje prelama svetlost, tako da ona padne na pravo mesto.
Kada normalne oči gledaju udaljene predmete, slika pada uvek na mrežnjaču. Ali kada isto oko gleda predmet koji je blizu, recimo na udaljenosti manjoj od 5,5 metara, slika pada iza mrežnjače. Zato se sočivo oka prilagođava, a to znači da se jedan određeni mišić skuplja i menja oblik sočiva, njegovu ispupčenost. Zbog toga slika opet pada na mrežnjaču i oko jasno vidi predmet.
Postoje dve stvari koje mogu da onemoguće ovo prilagođavanje. Prvo, kada ljudi ostare, sočiva u očima gube elastičnost. Ona ne mogu više da menjaju svoj oblik da bi pravilno stvarala slike. Drugo, neki ljudi se rađaju sa suviše kratkim ili suviše dugim očnim jabučicama. Ljudi kod kojih su očne jabučice suviše kratke su dalekovidi. Oni mogu dobro da vide udaljene predmete, ali njihova sočiva moraju jako da se prilagode da bi mogli da vide predmete koji su blizu. Ponekad sočiva ne mogu dovoljno da se prilagode da bi se stvorila slika na mrežnjači. Zato ovi ljudi moraju da nose naočari. Naočari obavljaju ono što njihova očna sočiva ne mogu. Kroz naočari se slika obrazuje na mrežnjači i očna sočiva ne moraju uopšte da se prilagođavaju.
Kratkovidi ljudi imaju suviše duge očne jabučice. Slika se obrazuje ispred mrežnjače i izgleda zamagljena. Ali kratkovida osoba ne može tu ništa da učini. Ako prilagodi sočiva grčenjem mišića, to će samo pomeriti sliku još više napred. Zato ona nosi naočari koje pomeraju obrazovanje slike unazad na mrežnjači, što omogućuje jasan vid.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Zašto trepćemo? (Biologija)

Zašto trepćemo?

Kada vozimo automobil po ružnom vremenu, vrlo je važno da imamo brisače koji besprekorno rade. Ali i najbolji brisači koji su ikada napravljeni za ma koji automobil ne mogu se uporediti sa brisačima koje je priroda podarila našim očima.
Naši očni kapci koji se prilikom treptanja otvaraju i zatvaraju — to su prirodni brisači. Oni se sastoje od slojeva kože a dižu se i spuštaju pod dejstvom određenih mišića, i to tako brzo da uopšte ne ometaju naš vid.
Zanimljivo je da naši očni kapci rade automatski, baš kao i brisači na automobilu. Mi trepćemo svakih šest sekundi. To znači da u toku života podignemo i spustimo kapke oko dvesta pedeset miliona puta!
Zašto je treptanje tako važno? Kako ono štiti naše oči? Šta su trepavice? Trepavice su kratke povrnute dlačice koje se nalaze na rubu svakog kapka. Njihov zadatak je da zaustavljaju prašinu koja bi mogla da upadne u oči. Kada hodate po kiši ili po vetru, kapci se automatski spuštaju i trepavice zadržavaju strane čestice. Obrve, pak, odvode kišu i znoj u stranu, tako da kapi sa čela ne padaju u oči.
Ali glavna zasluga treptanja je da ono obezbeđuje automatsko podmazivanje i ispiranje očiju. Duž ruba svakog kapka nalazi se dvadeset do trideset sitnih lojnih žlezda. One imaju otvore između trepavica. Svaki put kad se naši kapci zatvore, ove žlezde izluče pomalo tečnosti koja podmazuje rub očnog kapka i trepavice tako da ih održava vlažnim.
A evo kako treptanje obezbeđuje „ispiranje“ oka. U svakoj očnoj duplji pored oka imamo po jednu suznu žlezdu, iz koje se luči bistra tečnost, suze. Svaki put kad trepnemo, kapak odnosi izvestan deo ove tečnosti i razmazuje je preko oka. Na ovaj način se oko vlaži. Mogli bismo da kažemo da pri svakom treptaju pomalo „zaplačemo“!

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta je optička varka? (Biologija)

Šta je optička varka?

Najprostije rečeno, optička varka je obmana koju nam priređuju naše oči. Čini nam se da vidimo nešto što nije takvo u stvarnosti, ili vidimo isti predmet na dva potpuno različita načina.
Ako su naše oči normalne, a one su instrument kojim treba da vidimo upravo ono što se nalazi pred nama, kako onda mogu da nas obmanjuju? Vid nije fizički proces. On nije kao fotografija. Vid je u stvari umno iskustvo, zato što ne vidimo očima već mozgom.
Oči su mehanički instrument za primanje utisaka. Kada slike dospeju u mozak, dolazi do prepoznavanja, mišljenja, rasuđivanja. Ćelije mozga odlučuju šta predstavlja lik ili slika koju vidimo.
Šta omogućuje mozgu da donese odluku? Važnu ulogu igra rad koji moraju da obave očni mišići da bismo videli. Prilikom procenjivanja razdaljina, uglova i odnosa predmeta u prostoru, pogled se upravlja čas u jednu čas u drugu različito udaljenu tačku. Mozak oseća da su oči prevalile izvesnu razdaljinu zato što ima predstavu koliko je energije i vremena bilo potrebno za upravljanje pogleda u različite tačke.
Da vidimo sada jedan primer optičke varke. Pretpostavimo da imamo dve linije iste dužine, samo je jedna uspravna, a druga vodoravna. Vodoravna će nam izgledati kraća zato što je našim očnim jabučicama lakše da se kreću s jedne strane na drugu nego gore — dole. Zato mozak odlučuje da je vodoravna linija po svoj prilici kraća.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Kako vidimo trodimenzionalno? (Biologija)

Kako vidimo trodimenzionalno?

Kako znamo, kada gledamo u daljinu, da je jedan udaljeni predmet veći od drugog ili da je udaljeniji od drugog? Zašto sve oko sebe vidimo u tri dimenzije i u odnosu kakav stvarno postoji, a ne u jednoj ravni?
Kada gledamo, mi u stvari ne vidimo samo očima, već i razumom, kroz iskustvo koje smo stekli. Naš razum, koji se zasniva na iskustvu, pomaže nam da shvatimo ono što vidimo. Da nije tako, mi bismo zaista bili veoma zbunjeni.
Na primer, na osnovu iskustva stvorili smo predstave o veličini predmeta. Čovek u čamcu koji se nalazi na izvesnoj udaljenosti od obale izgleda mnogo manji od čoveka koji stoji na obali. Ali mi nećemo reći da je jedan od njih vrlo krupan, a drugi vrlo sitan, već da se jedan nalazi bliže, a drugi dalje.
Koja još iskustva koristi naš razum? Jedno od njih je perspektiva. Kada gledate niz železničku prugu, čini vam se da se šine u daljini sastavljaju. Zato uzimate u obzir širinu koloseka i dobijate predstavu o razdaljini. Iskustvo vas je naučilo da predmeti koji su blizu izgledaju oštro ograničeni, a da udaljeni predmeti izgledaju nejasni.
Na osnovu iskustva naučili ste isto tako da „čitate“ senke. One vam pomažu da stvorite predstavu o obliku i odnosu predmeta. Predmeti koji su bliže često prekrivaju delove predmeta koji se nalaze dalje. Na taj način možete da odredite koji je od dva udaljena predmeta bliži.
Kretanje glave će vam pomoći da odredite, na primer, da li se drvo ili jarbol nalazi dalje od vas. Zatvorite jedno oko i krećite glavu. Udaljeniji predmet izgledaće kao da se kreće sa vama, dok će se bliži predmeti kretati u drugom pravcu. Čak i upiranje pogleda vam pomaže da ocenite udaljenost predmeta, jer jače naprežete oči kada fiksirate predmete koji se nalaze veoma blizu, nego one koji su dalje.
I, najzad, zajednički rad oba oka daje vam važne predstave. Što vam se predmeti, u koje ste uprli pogled, više približavaju, očni mišići se više naprežu. Ovo naprezanje ukazuje vam na razdaljinu. Osim toga, svako oko dobija nešto drugačiju sliku. Razlika između slika vam pomaže da steknete utisak o udaljenosti. Sve ovo pokazuje da dobijanje trodimenzionalne slike zavisi u velikoj meri od ranijeg iskustva koje razum treba da protumači.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Da li nam mozak pomaže da vidimo? (Biologija)

Da li nam mozak pomaže da vidimo?

Mi gledamo očima, ali vidimo zahvaljujući mozgu, koji pri tome ima vrlo važnu ulogu. Svetlosni zraci prolaze kroz zenicu oka i stvaraju na mrežnjači lik — odraz predmeta koji gledamo. Ono što mozak „vidi“ razlikuje se od slike stvorene na mrežnjači. Naše oči se retko odmaraju. Ako smo u prirodi, gledamo pejzaž oko sebe, travu, drveće, oblak, pticu ili vevericu.

Mozak ne vidi pojedinačno niz ovih brzih „fotografskih“ snimaka. Centar za vid u mozgu prima svaku sliku i pamti je. On ih sve zajedno sabira i daje im značenje, te vidimo sliku u celini, a ne deo po deo. Vrlo brzo u mozgu se obavlja prepoznavanje ranije viđenih predmeta. Drvo, oblak, vevericu videli ste već ranije. Potreban je samo brz pogled pa da se prepoznaju.
Znači, za vid su potrebni svi delovi oka, očni živac i centar za vid i prepoznavanje u mozgu. Od samog rođenja vidni mehanizam radi dobro, ali beba još ne zna da gleda! Zašto? Zato što ona malo razume od onog što vidi.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Kakva je građa oka? (Biologija)

Kakva je građa oka?

Čovečje oko je slično fotografskom aparatu: ono ima jedan prilagodljiv otvor koji propušta svetlost — zenicu, zatim sočivo koje prelama svetlosne zrake da bi se stvorila slika, i osetljivu opnu — mrežnjaču na kojoj se obrazuje slika.
U oku se nalazi oko 130.000.000 ćelija osetljivih na svetlost. Kada svetlost padne na jednu takvu ćeliju, u njoj dolazi do brze hemijske promene, koja izaziva nadražaj u živčanom vlaknu. Nadražaj je poruka koja putuje kroz očni živac do centra za vid u mozgu.
Po obliku, oko je slično lopti, ali sa blagim ispupčenjem na prednjoj strani.
Očna jabučica je obavijena čvrstom opnom koja se zove beonjača. To je najbelji deo oka. Prednji ispupčeni deo očne jabučice je providan i naziva se rožnjača. Iza nje su dužica i zenica. Prostor između rožnjače i dužice ispunjen je bistrom, slanom tečnošću — očnom vodicom. Zenica izgleda crna jer je otvorena ka tamnom, unutrašnjem delu oka. Okolo zenice nalazi se dužica, nalik na prsten plave, zelene ili smeđe boje. Njena veličina se menja: pri jakoj svetlosti majušni mišići šire dužicu tako da se smanjuje otvor zenice i manja količina svetlosti ulazi u oko; pri slaboj svetlosti dužica se sužava, a zenica se širi da bi propustila što više svetlosti. Svetlost prolazi kroz zenicu do sočiva. Sočivo je odmah iza zenice, i menja svoj oblik: ako nešto posmatrate iz blizine, sočivo je deblje, a kada posmatrate udaljene predmete, ono je tanje. Prelomljeni svetlosni zraci posle sočiva, umesto na film, kao u fotografskom aparatu, u oku padaju na mrežnjaču sačinjenu od ćelija osetljivih na svetlost.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Zašto sanjamo? (Biologija)

Zašto sanjamo?

Da počnemo od onoga što nije uzrok snova. Snovi ne dolaze sa „onog sveta“, kao što se nekada verovalo, niti donose nekakve tajne poruke. Snovi nisu pogled u budućnost niti neko predskazanje.
Svi naši snovi vezani su za naša osećanja, strahovanja, čežnje, želje, potrebe, sećanja. Ako smo gladni ili umorni, ako nam je hladno, u snovima će to doći do izražaja. Ukoliko se u snu otkrijemo, možda ćemo sanjati da smo na santi leda. Sadržaj noćnog sna često je vezan za doživljaje u toku prethodnog dana.
Sadržaj sna je povezan sa onim što neposredno utiče na nas dok spavamo (hladno nam je, čujemo buku, zauzeli smo neudoban položaj, itd.), ili sa našim doživljajima iz prošlosti, potrebama i željama u sadašnjosti. Zbog toga sasvim mala deca često sanjaju čarobnjake i vile, školska deca polaganje ispita, gladni snevaju hranu, vojnici koji su daleko od kuće domove i porodice, a zatvorenici slobodu.
Postoje stručnjaci koji su posebno izučavali zbog čega sanjamo, šta sanjamo i kakvo je značenje sna. Takvi stručnjaci se zovu psihoanalitičari. Njihovo tumačenje snova ne mora svako da prihvati, ali je ono svakako zanimljivo. Oni smatraju da su snovi odraz neispunjenih želja ili osujećenih težnji. Drugim rečima, san je određeni način za ispunjavanje neostvarenih želja.
Prema ovoj teoriji, u toku sna i naše „kočnice“ spavaju, tako da možemo da izrazimo ili osetimo ono što zaista želimo. Na taj način kroz san dajemo oduške našim željama, za koje možda i nismo znali da ih gajimo.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta se događa dok spavamo? (Biologija)

Šta se događa dok spavamo?

Svake noći zatvaramo oči i odlazimo u „svet sna“. Kada se probudimo, čini nam se kao da smo se vratili s puta. Osim što ne znamo šta se s nama stvarno događalo.
Često samo znamo da smo sanjali, ili da nam je bilo hladno ili toplo. Ali šta smo još radili, šta se događalo s našim telom dok smo spavali — to ne znamo.
Naravno, naši mišići su se opustili. Kad bi nam neko, dok spavamo polako podigao ruku,
ona bi opet mlitavo pala na jastuk. Spavamo u vodoravnom položaju zato da omogućimo opuštanje mišića. Međutim, grupa mišića oko očiju i očnih kapaka ne opušta se u toku sna. Ovi mišići su zategnuti da bi nam oči bile zatvorene.
Za vreme noćnog sna naše telo napravi mnogo pokreta. Pokrećemo samo neke delove tela, ili se obrćemo levo–desno da bismo promenili položaj. Neki ljudi se više prevrću u snu, neki manje, a to često zavisi i od toga koliko smo umorni, kolika je temperatura u sobi, šta smo jeli pre odlaska na spavanje, itd. Čovek se pokrene obično oko 20 do 40 puta u toku noći, ali ovi pokreti traju samo oko 30 sekundi svakoga sata, ili ukupno nekoliko minuta u toku čitave noći.
Kada smo budni, svako se od nas različito ponaša prema spoljnim zbivanjima, ali kada spavamo, svi mi odgovaramo skoro na isti način na poruke koje prime naša čula. Buka, svetlost, toplota, mirisi, izazivaju praktično skoro iste odgovore kod svih usnulih osoba.
Šta se događa u samom našem telu dok spavamo? Krv, naravno, nastavlja da struji, ali srce kuca sporije. I disanje nam je usporeno i razlikuje se po dubini od disanja kada smo budni. Varenje se obavlja svojom uobičajenom brzinom. Jetra i bubrezi nastavljaju da rade, ali nešto usporenije. Temperatura našeg tela se smanjuje za čitav stepen. Znojenje uglavnom može da se pojača, ali je manje na dlanovima ruku i na tabanima stopala nego kada smo budni.
U toku svake noći naš san može da se menja i prelazi iz lakog u dubok i obratno mnogo puta.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Zašto i koliko spavamo? (Biologija)

Zašto i koliko spavamo?

Ne postoji živo biće kome nije potrebno da spava ili da se potpuno odmori svakoga dana.
Ako želite da saznate zašto, setite se kako se osećate kad jednu noć ne spavate ili kad samo odete na spavanje kasnije nego obično! Sutradan ste toliko zamoreni da ništa ne možete da radite kako treba. Dok spavamo, ćelije našeg tela oporavljaju se od rada u toku dana i izgrađuju zalihe energije za sledeći period aktivnosti.
Koliko treba da spavamo? Većini ljudi dovoljno je da spavaju osam časova. Međutim, nekima je dovoljno i kraće spavanje, a drugima je potrebno i više od osam sati da bi se ispavali.
Dobrim delom to zavisi od načina života. Staro pravilo, koga se valja pridržavati, glasi da treba spavati onoliko koliko nam je potrebno da bismo bili orni i sposobni za rad.
Postoji dubok i lak san. Posle 8 časova lakog sna još uvek se osećamo umorni, dok kratak, ali dubok san može da nas potpuno okrepi.
Normalno, kada idemo na spavanje, naš „centar za spavanje“ uspavljuje i naš mozak i naše telo. Nekada spava samo mozak, a telo ne. Zato vrlo zamoren vojnik može ponekad da spava, a da i dalje hoda u koloni, jer njegovo telo ne spava.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Zašto postoje levoruki? (Biologija)

Zašto postoje levoruki?

Mnogi roditelji čija su deca levoruka brinu se zbog ove pojave i pitaju se da li treba da pokušaju da je isprave. Mnogi stručnjaci kažu: ne!
Ako je neko stvarno levak i služi se levom rukom umesto desnom, nema potrebe da se to njegovo svojstvo menja. U svetu postoji oko 4 procenta levorukih i mnoge slavne ličnosti u prošlosti, kao što su likovni umetnici Leonardo da Vinči i Mikelanđelo Buonaroti, bili su levoruki.
Naravno, naš svet je svet „desnorukih“, pa je sve oko nas podešeno za njih: brave, zavrtnji, automobili, instrumenti itd. Zato levoruki imaju teškoće, ali ih uglavnom savlađuju bez problema.
Ne postoji nijedno jednostavno i opšteprihvaćeno objašnjenje zbog čega smo svi mi uglavnom desnoruki, a samo su neki ljudi levoruki. Evo jedne teorije: naše telo nije simetrično, odnosno, njegove strane nisu potpuno jednake. Desna strana lica se neznatno razlikuje od leve, kao što leva i desna noga nisu iste jačine, a jedno stopalo je obično nešto veće od drugog. Tako desna i leva polovina mozga ne funkcionišu na isti način a leva ima premoć nad desnom.
Moždani putevi se ukrštaju u produženoj moždini i odatle idu na suprotne strane tela. Tako živčani putevi desne polovine mozga odlaze u levu polovinu tela i obratno. Kako leva polovina mozga ima premoć nad desnom, desna polovina tela je sposobnija i spretnija da obavlja radnje. Mi čitamo, pišemo, govorimo i radimo uz pomoć leve polovine mozga i zato smo većinom desnoruki. Međutim, ako je raspored kod nekoga obrnut, tako da desna polovina mozga ima premoć nad levom, takva osoba je levoruka.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta je bol? (Biologija)

Šta je bol?


Da li ste već poželeli da nikada ne osetite bol? Ako jeste, treba da znate da ste u suštini srećni zato što možete da ga osetite. Bol je zaštitnik. Kad vas zub ne bi zaboleo, ne biste znali da je oštećen i ne biste ga na vreme popravili. Ako ne biste osetili bol pri dodiru nečeg vrućeg, mogli biste teško da se opečete.

Mada to izgleda čudno, nauka još uvek ne može potpuno da objasni kako nastaje bol. Veruje se da ga prouzrokuje povreda slobodnih živčanih završetaka u koži. Zbog toga vrlo slabi nadražaji neće izazvati bol. Drugim rečima, ti živčani završeci u koži primaće samo „osećaj“, ali sve dok je količina energije mala, taj osećaj nećemo doživeti kao bol. Molekuli nekog veoma vrućeg predmeta kreću se sa velikom energijom i zato, kada dodirnemo njegovu površinu, moramo osetiti bol.
Koliko je poznato, u telu nema nekih posebnih prijemnika (receptora) za bol, ali izgleda da postoje posebni živci što vode od mesta koje prima nadražaj preko kičmene moždine do mozga.
Mesta na koži koja odgovaraju na nadražaje osećajem bola poznata su kao „tačke za bol“. One nisu ravnomerno raspoređene po celoj površini kože, a na nekim mestima skoro ih uopšte nema. Pa ipak, prosečno, na svakom sićušnom deliću površine kože postoji po jedna tačka za bol, a ukupno ih ima oko 3.000.000!

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Kako zaboravljamo? (Biologija)

Kako zaboravljamo?

Nijedan čovek nije svestan koliko pamti! Zatvorite oči i pokušajte da se setite svega što ste videli — svih ljudi, svih kuća, svih ulica, svih stvari koje ste ikada videli i svih reči i brojeva koje ste ikada naučili. Izgleda da nema kraja.
U našem mozgu postoji centar za pamćenje gde su milioni pojmova smešteni u „skladište“,
isto tako uredno kao u dobroj biblioteci. Mi još ne znamo kako se zbiva ovo čudo slaganja i smeštanja u registar, ali znamo da se to zbiva na jedan tačno određeni način, zavisno od predmeta.
Pošto su pojmovi svrstani u određeni red, moguće je da jedan deo „skladišta“ bude oštećen ili uništen, a da drugi delovi ostanu nedirnuti. Na primer, posle povrede mozga ili krvavljenja u mozgu može da bude uništen deo „skladišta“ za pamćenje samo određenih pojmova. Čovek može da „zaboravi“ kako da upotrebljava reči, ali još uvek zna da se koristi brojevima.
Nekada ljudi gube sposobnost vidnog prepoznavanja zato što su stari ili zbog neke povrede koja im ne dopušta da prepoznaju predmete koje gledaju. Mogu da gledaju loptu, a da ne znaju šta je to. Ali ako je dodirnu, oni su u stanju da je prepoznaju zato što prepoznavanje stvari opipavanjem ne zavisi od „skladišta“ za vidno pamćenje.
Naš mozak ima i jedan centar za pamćenje zvukova. Tu su uskladišteni zvuci koje pamtimo, kao u ogromnoj diskoteci u kojoj se čuvaju gramofonske ploče.
Čovek može i potpuno da izgubi pamćenje, što se zove amnezija. Tome je ponekad uzrok velika briga ili strah.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Kako pamtimo? (Biologija)

Kako pamtimo?

Niko nije u stanju da objasni sposobnost mozga da pamti i da koristi stečena znanja i iskustva, mada prilično znamo o raznim vrstama pamćenja i metodama koji nam pomažu da pamtimo.
Memorija ili pamćenje je sposobnost da se zadrži u sećanju ono što smo naučili ili doživeli. Sve što se doživi ostavlja trag u mozgu. Taj trag postepeno bledi ukoliko ga ne podstakne neko slično ili ponovljeno iskustvo, ili ako ga mi sami ne obnovimo.
Postoji nekoliko načina pamćenja. Jedan od njih je sećanje. Ako vas nekoliko dana posle neke zabave upitaju za imena lica koja su bila prisutna, pokušaćete da se setite njihovih imena ili likova. Ako vas neko upita da li je Saša bio na toj zabavi može vam se desiti da ga prepoznate po imenu kao osobu koja je zaista bila na zabavi.
U stvari, teže je setiti se nego prepoznati. Ako vas učitelj upita da li se sećate o čemu se govorilo na času iz istog predmeta prethodne sedmice, biće vam teže da se setite obrađivane teme, nego da je pomenuo temu i upitao vas da li je o njoj već bilo govora.
Treći način pamćenja je pomoću slika. Na primer, neko lakše pamti događaje iz prethodne godine zahvaljujući stvorenoj slici predmeta koji je video ili vizuelnoj predstavi. To zovemo vizuelno pamćenje. Isto tako, neko lakše pamti pesmu koju je čuo, nego pesmu koju je pročitao. To nazivamo auditivnim pamćenjem.
Osim toga, moguće je pamtiti i pomoću asocijacija. Kada nešto doživljavate, obično uz to doživljavate još nešto i to istovremeno, ili neposredno pre, odnosno posle prvog doživljaja. Takva iskustva se povezuju ili asociraju, i kada pamtite ili prepoznajete jedan takav doživljaj, obično ćete se setiti i onog što ga je pratilo.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta je genije? (Biologija)

Šta je genije?

Tu i tamo čujemo u školi o nekome koga ljudi smatraju genijem, ili čitamo u novinama kako je neko učinio nešto tako izuzetno da se o njemu piše kao o geniju. I najzad, u istoriji smo učili o mnogim slavnim ljudima koje smatramo genijalnim.
Šta je u stvari genije i od čega to zavisi? Izraz „genije“ se upotrebljava za nekoga ko ima izvanredno veliku inteligenciju.
Da bi neko postao priznati genije potrebno je da svet sazna za njegova dela. Međutim, neko može da bude genije, a da nikada nije postigao ništa izuzetno i da nikada nije postao slavan, ali je ipak njegov koeficijent inteligencije jednak koeficijentu inteligencije slavnog genija. Moguće je isto tako da dela nepriznatih genija nisu priznata samo zato što nisu bila shvaćena. Mnogi čiju genijalnost danas priznajemo umrli su u siromaštvu verujući da nisu uspeli, zato što za njihovog života ljudi nisu razumeli njihov rad.
Genijalnost nije isto što i talent. Talenat je naročita sklonost i sposobnost da se neka posebna vrsta posla obavlja izvanredno dobro. To obično znači da postoji sposobnost za vrlo brzo i lako učenje neke veštine. Na primer, neko može da bude talentovan za sviranje na klaviru, za klizanje na ledu ili za slikanje.
Ali genijalnost je više nego talenat. Genije obično daje čovečanstvu nešto što ono ne bi imalo da nije bilo njega.

Izvor: 1000 zašto, 1000 zato…

Šta je koeficijent inteligencije? (Biologija)

Šta je koeficijent inteligencije?


Umni i telesni razvoj obično odgovaraju jedan drugom. Oba se zaustavljaju u različitim godinama života, što zavisi od ličnosti. Na primer, neki mladić može sa šesnaest godina da bude visok 170 cm i da uopšte više ne raste, dok njegov brat može da nastavi da raste i da sa devetnaest godina dostigne visinu od 185 cm.
Umni razvoj većine ljudi se zaustavlja negde između 13. i 20. godine života.
Ako svu decu rođenu istog dana, na primer: 10. oktobra pre deset godina, pregledate sada, ona će se razlikovati po svojoj telesnoj razvijenosti. Neka će biti visoka, neka srednjeg, a neka niskog rasta. Ali, ona će se takođe razlikovati i u pogledu umnog razvoja. Neka će biti inteligentna i sposobna da lako uče nove stvari, neka prosečna, a neka vrlo spora u učenju. Ova razlika u umnoj razvijenosti može se smatrati razlikom u umnoj zrelosti.
Kao što možemo da izmerimo nečiju visinu, tako možemo i umnu razvijenost. Za ovu svrhu izrađena je serija testova. Evo kako se to radi: prvo utvrdimo koje probleme mogu rešiti deca različitog uzrasta. Šestogodišnja deca mogu da reše neke probleme, osmogodišnja druge, itd.
Pretpostavimo da deci različitog uzrasta damo test za šestogodišnju decu. Neka deca od četiri i pet godina mogu takođe da ga reše. S druge strane, ima dece od deset ili dvanaest godina za koju je test suviše težak. Eto, sada imamo način za merenje inteligencije. Ako šestogodišnje dete može da uradi test samo za uzrast od šest godina, ono je prosečne inteligencije. Ako četvorogodišnje ili petogodišnje dete može da uradi ovaj test, ono je natprosečne inteligencije. Ako desetogodišnje dete ne može da uradi ni test za uzrast od šest godina, ono je zaostalo.
Slova QI su skraćenica za „koeficijent inteligencije“; to je način za matematičko izražavanje rezultata ovih testova. Na primer, jedno šestogodišnje dete sa umnom zrelošću koja odgovara detetu od šest godina, ima QI 100. Umna zrelost se deli godinama starosti, zatim se množi sa 100. Ako petogodišnje dete ima umni uzrast za šest godina, njegov QI iznosi 120 (šest podeljeno sa pet, puta 100). Koeficijent inteligencije između 90 i 100 označava prosečnu inteligenciju, a iznad 110 se smatra natprosečnom inteligencijom.

Izvor 1000 zašto, 1000 zato…

Šta je instikt? (Biologija)

Šta je instikt?


Većina od nas misli da je svaka radnja koju vršimo voljna. Ali sve radnje ljudi i živih bića ne mogu se tako lako objasniti. Kad vozite bicikl, vi obično pravite desetine pokreta, čak i ne misleći na njih dok ih činite. Ove radnje su rezultat učenja i iskustva.

Pretpostavimo sada da ste dodirnuli nešto vruće i smesta trgli ruku. Niste čak ni stigli pomisliti da treba povući ruku — već ste je povukli. To je refleksna radnja.
Treća vrsta radnji bez učešća naše volje je glad. Vi ne govorite uvek sebi „gladan sam, potražiću nešto za jelo“, već jednostavno idete da uzmete nešto za jelo. Ova vrsta radnje mogla bi se označiti kao instinkt.
Da li ljudi stvarno imaju ili nemaju instinkte kao što je traženje hrane, staranje o mladuncima, itd. o tom pitanju se psiholozi još nisu složili. Ali mi znamo da životinje imaju takve instinkte. Instinkt je radnja kojom se postiže određeni cilj bez učešća mišljenja onoga koji vrši radnju. Na primer, ptica koja gradi gnezdo prikuplja grančice, travu, vlakna ili paperje. Ona ih zatim slaže na granu ili stenu tako da gnezdo ima određenu visinu i stabilnost i liči na gnezda drugih ptica iste vrste. Jedini način na koji se može objasniti ovakvo ponašanje je instinkt.
Instinktivna radnja se uvek obavlja zato što postoji neki prirodni podsticaj u samom biću (kao što je glad, strah, želja za parenjem). Verovatno je da lučenje nekih žlezda u telu nagoni ptice ili životinje da vrše radnje koje nazivamo instinktivnim. Traženje hrane, parenje, materinska briga, seljenje i zimski san svakako su u vezi sa radom žlezda.
Skoro sva živa bića imaju neke instinktivne radnje kojima zadovoljavaju vitalne potrebe organizma.
Izvor 1000 zašto, 1000 zato…

Kada kijamo? (Biologija)

Kada kijamo?

Zbog nekih čudnih razloga kijanje se dugo smatralo radnjom koja nije samo fizička, a mnoge priče i legende davale su mu neko posebno značenje.
U stvari, kijanjem se isteruje vazduh iz nosa i usta. To je refleksna radnja izvan naše kontrole, a dešava se onda kada se nadraže živčani završeci sluzokože nosa, ili mada je to čudno, kada jaka svetlost nadraži očni živac.
Nadražaj koji prouzrokuje kijanje može nastati usled oticanja sluzokože nosa, kada dobijemo nazeb, ili usled prisustva stranog tela koje na neki način dospe u nos, a može i usled alergije. Kijanje je pokušaj da se pomoću vazduha oslobodimo onoga što izaziva nadražaj.
Još od najranijih vremena svet je u kijanju tražio nešto neobično — neku vrstu predskazanja ili predznaka. Stari Grci, Rimljani i Egipćani smatrali su da kijanje blagovremeno upozorava na opasnost i najavljuje budućnost. Mi danas ne možemo razumeti zašto se, kad neko kine, kaže „nazdravlje“, ali je to po svoj prilici u vezi sa verovanjima iz starih vremena. Primitivni narodi mislili su da kijanje predskazuje skoru smrt, pa su zato čoveku koji kija, koji je, dakle, u opasnosti govorili „nazdravlje“.

Izvor 1000 zašto, 1000 zato…